dr Nikola Banićević

Putokaz sa Aljaske

Prva informacija koju je predsjednik SAD Džon Kenedi primio 16. oktobra 1962. godine oko 8:45 časova glasila je: „Gospodine predsjedniče, imamo dokaze da Sovjeti postavljaju balističke rakete na Kubi.“ Savjetnik za nacionalnu bezbjednost, McGeorge, predsjedniku je pokazao snimke koje je u ranim jutarnjim časovima primila CIA, snimljeni američkim izviđačkim avionom U-2 iznad Kube.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

Predsjednik Kenedi je reagovao mirno i pribrano, u stilu zrelog lidera, i McGregoru se obratio riječima: „Kada možemo sazvati ljude da ovo razmotrimo?“ U Moskvi je osvanuo tipičan jesenji dan. Predsjednika Hruščova nije iznenadila informacija da su njihove aktivnosti na Kubi otkrivene. Vijest su mu saopštili ministar spoljnih poslova Gromiko i glavni politički savjetnik Mikojan. Razmatrali su moguće američke reakcije. Živu raspravu Hruščov je prekinuo počevši da diktira prve riječi pisma upućenog Kenediju. Gromiko je zapisao prvu rečenicu: „Poštujući Vašu brigu za mir i sigurnost, smatram da je važno odmah razjasniti situaciju na Kubi.“

Nakon trinaest dana neizvjesnosti, između dvojice lidera preovladala je razumna odluka i želja da se uspostavi mir. Kubanska raketna kriza predstavljala je prve pregovore SAD i SSSR-a nakon Drugog svjetskog rata. Iako nije došlo do direktnog susreta dvojice predsjednika, vođeni su dinamični pregovori putem javnih i tajnih kanala. Dva predsjednika razmjenjivala su pisma, a ključna komunikacija obavljala se preko sovjetskog ambasadora u SAD Dobrinjina. Tajni kanal bio je „Doppler kanal“, neformalna komunikacija između američkog novinara ABC News Džona Scalija i sovjetskog obavještajca Aleksandra Feklisova, šefa KGB-a u sovjetskoj ambasadi u SAD-u.

U istoriji su ostali zabilježeni primjeri saradnje američke i sovjetske administracije koji su doveli do okončanja sukoba između trećih zemalja. Takvi primjeri su pregovori između Iraka i Irana (1980–1988), koji su doveli do kraja rata; mirovni pregovori poslije Zalivskog rata, koji su rezultirali primirjem i kasnijim povlačenjem iračkih vojnih snaga; te njihova saradnja koja je bila važna za potpisivanje Dejtonskog sporazuma 1995. godine. Oči svjetske javnosti sada su uprte u ponovni susret predsjednika SAD Trampa i predsjednika Ruske Federacije Putina, za čije je mjesto izabrana vojna baza Elmendorf-Richardson, u blizini Anchoragea, najvećeg grada Aljaske.

Sve podsjeća na doba detanta u Hladnom ratu, a ovoga puta cilj je okončanje rata u Ukrajini. Bez obzira na ishod razgovora, ovaj susret, i prije nego što je počeo, daje jasnu sliku međunarodnih odnosa. Pokazuje da danas dvije sile koje odlučuju o miru, kao nekada, ostaju samo SAD i Ruska Federacija. EU je koliko kilometrima, toliko i diplomatskim uticajem daleko od ovog dvojca. Ostaje sada i zvanično na margini trenutno ključnog događaja u međunarodnim odnosima. Paradokaslno, margina se nalazi u istorijskom dnevniku, čije stranice ispunjava rat na njenoj teritoriji.

Predsjednik Zelenski daleko je od mjesta na kojem se odlučuje o sudbini države čiji je predsjednik. Kineska diplomatija stoji po strani i posmatra ovaj događaj i njegov uticaj na dinamiku odnosa između dvije države. Od toga će zavisiti i njeni dalji potezi. Trenutni odnos snaga u međunarodnoj zajednici ne treba da iznenađuje. Moć u međunarodnim odnosima ima tendenciju da se širi.

Za SAD je važno da se susret odvija na njenoj teritoriji, koja je nekada pripadala SSSR-u. Važno je da pokaže vođstvo i da bude stožer i garant mira, te time, pored ekonomske moći, demonstrira i spoljno-političku dominaciju. Ruska strana mora pokazati međunarodnoj javnosti da SAD nisu jedina super sila, već da su i oni ključni akteri za očuvanje mira. Za postizanje mira potreban je kompromis, čija mjera zavisi od iskrene namjere obje strane da mir zavlada.

Predsjednik Kenedi je u pismu od 28. oktobra 1962. godine napisao predsjedniku Hruščovu: „Mislim da smo vi i ja, sa našom velikom odgovornošću za očuvanje mira, bili svjesni da bi situacija mogla postati neodrživa. Zato pozdravljam ovu poruku i smatram je važnim doprinosom miru.“

Ove riječi treba da budu svjetionik za oba lidera, kako bi njihov razgovor postao putokaz ka miru, prijeko potrebnom Evropi i svijetu.