Lidija Glišić

Caru carine

Carinsko primirje između SAD i Kine produženo je ovih dana u posljednji čas, tik pred isticanje roka. Time je odložen skok američkih carinskih tarifa na kinesku robu na 145, a kineskih na američku 125 odsto. Međutim, za više od devedeset drugih zemalja nije bilo odlaganja, nove tarife stupile su na snagu prošle sedmice. Pitanje je da li će se zaista na ovaj način „američka industrija vratiti kući“, kako je američki predsjednik Donald Tramp najavljivao pokrećući globalni carinski cunami.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Carine su, u svojoj osnovi, takse na uvezenu robu. Ali one nikada nijesu bile samo ekonomska mjera, već i ozbiljan izvor moći koju američki predsjednik na ovaj način demonstrira. Uvode se da bi se uravnotežio trgovinski bilans i podstakla domaća proizvodnja, ali i kao prikrivene ekonomske sankcije prema određenim državama i robama.

Donald Tramp, dolazeći iz svijeta visokog i robusnog biznisa, i svoje novo-staro radno mjesto predsjednika SAD posmatra kroz prizmu svog životnog i poslovnog iskustva. Na vlast je došao sa narativom da Ameriku treba ponovo učiniti velikom – što znači da to više nije, ili nije u mjeri u kojoj on smatra da treba da bude. Za njega, Amerika je velika kompanija koja je počela da bilježi loše poslovne rezultate.

Kao lider sa iskustvom bankrota i povrataka na vrh, zaključio je: treba izvršiti restrukturiranje „SAD korporacije“ da bi ponovo bila velika i uspješna. To znači eliminisati „parazitske strukture“ koje ne doprinose dovoljno ekonomskom razvoju (otuda ukidanje djelatnosti u neprofitnom sektoru), smanjiti troškove i disciplinovati dobavljače.

U ovoj metafori, sve države koje izvoze u SAD postaju dobavljači korporacije „Sjedinjene Američke Države“. Oni koji isporučuju robu po uslovima nepovoljnim za američku „firmu“, dobijaju novi set pravila — i više cijene prolaza.
Naravno, Tramp na ovaj način, u svom maniru, šalje poruku „Urbi et Orbi“ da je „novi šerif u gradu“ i da su pravila igre sada drugačija.

Trampove carine su, u tom smislu, „pedagoška“ poruka svijetu: poslovanje ne smije biti na štetu SAD. Posmatrano imperijalno, one postaju svojevrsni danak — cijena naklonosti gospodara. Crna Gora je, sa stopom od 10%, dobro prošla; gospodar se, izgleda, nije mnogo naljutio.

Ali ovakva vrsta ekonomske dominacije nije ništa novo, datira još iz vremena kada je trgovina zavisila od vjetra u jedrima, kada su luke bile mjesto susreta zemalja i civilizacija u svakom, pa i trgovinskom smislu. Carina je bila i porez, i sredstvo kontrole, i politička poruka.

Još u antičkom Sredozemlju, luke su primjenjivale carinu kao izraz moći: roba se nije iskrcavala bez plaćanja poreza. U našim krajevima, Kotor i Dubrovnik su stoljećima živjeli od tranzitnih carina. Vino iz Dalmacije, so iz Stona, žito iz Albanije — sve je prolazilo kroz njihove carinarnice.

Boka Kotorska je još u doba Mletačke republike bila raskršće kroz koje je prolazilo sve - od bačvi maslinovog ulja do najnovijih vijesti iz čitavog svijeta. Carinarnice u Kotoru i Perastu nijesu služile samo naplati trgovinskih dažbina, već su bila središta ekonomske moći i uticajna mjesta političke kontrole. Kao, uostalom, i one u vrijeme Osmanskog carstva na crnogorsko-turskoj granici kod Grahova, koje su služile kao prave strateške osmatračnice.

Vremenom, carine će postati ovo što su danas - ozbiljno geopolitičko oružje. Velike sile koristile su ih da štite sebe i ucjenjuju rivale. Tramp je samo oživio stari recept protekcionizma.

Ali svaka carina ima dvostruki efekat. I dok su nekada visoke takse u Boki mogle odvratiti trgovce i usmjeriti ih ka Dubrovniku, američke carine danas mogu natjerati Kinu i druge zemlje na kontramjere – i evo nas u trgovinskom ratu. U oba slučaja, carina je više od ekonomskog poteza - ona je politička poruka: „Na mojoj granici, ja držim ključeve moći.“

Od antičkih luka do Trampovih uredbi, suština carine ostaje ista: ona je cijena prolaza. A ta cijena, kako istorija pokazuje, nikada nije samo u novcu.