ŠTAMPA O RUSKOJ USTAVNOSTI 1905: (13)

B.Vojičić: Neka bude Careva volja

Ovaj neuspješni i nesretni rusko-japanski rat imaće i dobrih rezultata i obogatiti Rusiju takvim iskustvom, kakvo joj nijesu mogle dati ni čitave desetine godina mirnoga života – komentariše „Glas Crnogorca“ portsmutski ugovor o miru.

Пише: Види све колумне

„Glas Crnogorca“ na naslovnici, u nepotpisanom komentaru naslovljenom „Portsmutski ugovor o miru“(br.34, od27.avgusta 1905), konstatuje: „Poslije osamnaesto-mjesečnog krvavog i do sad u istoriji svijeta nazapamćenog rata nastao je – mir. Rat između Rusije i Japana svršen je. Vijest o tome, koja je 16.o.m. iz Portsmuta raznesena po svijetu, iznenadila je svijet, jer je došla neočekivano. Neka bude Careva volja, odgovorio je japanski opunomoćenik Komura ruskom opunomoćeniku Vite-u, kad mu je ovaj pročitao carev ultimatum, kojim se zapovijedalo Vite-u, da odmah prekine pregovore, ako Japanci ne prime njegovu potonju odluku i tijem su završene konferencije u Portsmutu, koje su se protezale čitavih 20 dana i koje je svijet sa toliko grozničavosti pratio.“ Za list nema sumnje, da će ovaj čin imati najrazličitije pošljedice za budući tok ruskog političkog i ekonomskog života i da će „ovaj neuspješni i nesretni rat imati i dobrih rezultata i obogatiti Rusiju takvim iskustvom, kakvo joj nijesu mogle dati ni čitave desetine godina mirnoga života...“

Uz sadržinu portsmutskog ugovora, „Glas Crnogorca“ (br.35,od 3.septembra) donosi u rubrici „Ratne vijesti“, tekst naslovljen „Kako je Car Nikola objavio đeneralu Linjeviću zaključak mira?“: „Car Nikola poslao je đeneralu Linjeviću telegram, u kome mu saopštava, da je pri raspravama u Portsmutu na odlučno odbijanje Rusije japanska vlada odustala od svojih zahtjeva u pogledu potpunog odstupanja Sahalina, plaćanja ratne odštete, predaje ruskih brodova što se nalaze u neutralnim lukama, i ograničenja ruske ubojne sile u vodama Tihog okeana. Japan je 16.avg. popustio svim ruskim uslovima, ali je samo tražio povratak onog dijela ostrva Sahalina, koji je posjednut japanskim četama, a koji je do god.1875. pripadao Japanu.

Dalje Car veli  u telegramu: ’Moja požrtvovana vjerna mi vojska je navalu brojno jačeg neprijatelja u Mandžuriji stopu po stopu zadržavala i njegovo nastupanje punih devetnaest mjeseci uporno suzbijala. Pod vašim vođstvom je ona, od toga doba pojačana iz Rusije pridošlim četama, sada mnogobrojnija i jača no ikad, ne samo spremna da odbije neprijatelja, nego i da mu zada silan udar. Ja i cijela Rusija vjerujemo u snagu moje slavne vojske, u njenu gotovost, da se žrtvuje u korist otadžbine, ali moja dužnost pred mojom savješću i pred Bogom povjerenim mi narodom, zapovijeda mi da hrabrost i vjerno srce mojih vjernih Rusa ne izlažem novom iskušenju i novim beskrajnim strahotama ratnim, kako bih zadržao samo polovinu jednog dalekog ostrva, koje nam je Japan 1875.god.ustupio. Naročito s obzirom na obaveze, koje je Japan primio na sebe u pogledu tog ostrva, Ja sam primio uslove toga preliminarnog mira...“

U istom broju, list donosi kratku rekapitulaciju „Što stoji rusko-japanski rat“ jednog engleskog lista koji donosi „dosta vjerne podatke o trošku ovog rata“: Izdržavanje vojske na bojištu stajalo je Japan dnevno 4 milijona kruna, što za 600 dana iznosi 2400 milijona. Troškovi za izdržavanje ratne i trgovačke mornarice uračunavši tu i njene gubitke, dostižu do 100 milijona. Ovome se još moraju uračunati sume, koje su izdate porodicama, udovicama i unesrećenim vojnicima, a te sume iznose u Japanu od 800 kruna za proste vojnike do 8000 za pukovnike. Tako će od prilike cijeli trošak iznijeti sumu od 4000 miliojan kruna.

Rusiju će ratovanje koštati ne manje od Japana, i ako je ona imala na bojištu manje vojske, ali je zato za njeno izdržavanje više trošila. Gubitci mornarice mogu se računati na 600 milijona kruna, te bi tako ukupni gubitak Rusije iznosio od prilike 5000 milojona kruna. Za vrijeme ratovanja obje su države izgubile: usmrćeno i ranjeno bilo je 167 000 Japanaca, 265 000 Rusa, dakle, 432 000 ljudi, a zarobljeno je 7000 Japanaca i 78 000 Rusa.“  Poređenja radi: budžet Knjaževine Crne Gore u to vrijeme iznosio je oko 2 miliona kruna! A broj stanovnika bio je oko 210.000!

Evo, kako je, sumarno, „Glas Crnogorca“ svojim čitaocima predstavio 18-mjesečni rusko-japanski rat. U rubrici „Listak“(br.36, od 10.septembra 1905), list objavljuje članak“Rusko-japanski rat (26.januara – 10.avgusta 1905)“:

„Kad je Rusija poslije bokserskog ustanka u Kitaju, zbog čuvanja novosagrađene mandžurske željeznice, odista zauzela Mandžuriju i u njoj počela raditi kao na ruskom zemljištu, tražio je Japan g.1901., da se Mandžurija isprazni od ruske vojske. Rusija je to doduše obećala, ali nije ništa učinila, da iskupi svoje obećanje, već je naprotiv okupila vojsku na ušću rijeke Jalu.

Ušljed toga zapodjenuo je Japan diplomatske pregovore sa Rusijom, tražeći, da Rusija ispuni obećate obveze, a ruska diplomacija na predlog tadašnjeg podkralja Aleksjejeva, koji je bio potpuno uvjeren, da Japan neće ratovati, mnogo je te pregovore odugovlačila. Na to je Japan stavio ultimatum, a kad ni na taj ultimatum nije dobio odgovora, prekinuo je 23.januara 1904.god.diplomatske pregovore i opozvao svog poslanika Kurina iz Petrograda.

Javno mišljenje u Japanu, koje je već od simonoseškog mira uskipjelo protiv Rusije ušljed toga, što je Japanu otela Portartur, neopisivim je veseljem pozdravilo tu diplomatsku akciju, i pod znakom ove ratobornosti otpočeo je rat.

Bez prethodne objave rata navalilo je japansko brodovlje pod admiralom Togom mučki na rusko brodovlje pred Portarturom u noći između 26.i27.januara 1904. i oštetilo tri ruska broda. Odmah sjutra dan otpočelo je bombardovanje brodovlja i tvrđave, a nekoliko danaa docnije došlo je do pomorske bitke kod Čemulina, u kojoj je admiral Uriu navalio na ruske brodove „Varjag“ i „Korejac“, koji su pred japanskom nadmoći morali uzmaći. Da ne dođu neprijatelju u ruke, Rusi su brodove sami potonuli. Žuto je more sada bilo slobodno, i Japanci su sada mogli mirno svoje čete iskrcavati u Koreji, da ondje spreme sve za ratovanje na kopnu.

Međutim je Togo nastavio svoje napade na Portartur. 31.marta pošlo mu je za rukom da rusko brodovlje jako ošteti. Potonuo je, naišavši na podmorsku minu, ruski admiralski brod, a s njim i admiral Makarov i najveći ruski slikar Vereščagin. Poslije te nedaće rusko je portartursko brodovlje mirovalo, ograničavajući se jedino na to, da odbija napad Japanaca na tvrđavu.

Čim su Japanci u Koreji bili iskrcali dosta vojske, napredovali su prema rijeci Jalu. Suzbili su kod Pakšanga ruska odjeljenja, kojima je bila zadaća, da otežavaju to napredovanje, i dospjeli najposlije na ušće rijeke Jalu, na koje su počeli jurišati 15.aprila 1904. 18.aprila priješao je đeneral Kuroki preko rijeke i prisilio Ruse na odstupanje. Područje r.Jalu i južna obala mandžurska pala je tom pobjedom u ruke  Japancima, koji su odmah počeli iskrcavati vojsku. 22.aprila prve su čete iskrcane kod Pitseva. Malo zatijem je đeneral Oku počeo napredovati prema željeznici. Đeneral Kuropatkin htio je spriječiti napredovanje Japanaca prema jugu, te je poslao jedan korpus pod zapovjedništvom đenerala Štakelberga na jug, da suzbije Japance. Ali je Štakelberg bio zle sreće 17.maja 1904.potukao ga đeneral Oku do nogu, te je bez smetnje došao 23.maja pred grad Kinču i tamošnji klanac, koji je poslije trodnevne bitke 26.maja i zauzeo. Portartur je bio sada i sa kopnene strane odvojen od ostale ruske vojske, koja se pod zapovjedništvom Kuropatkina okupila na liniji Harbin-Ljaojang.

Zauzeće važne pozicije kod Kinču-a bilo je znak za ostale japanske vojske, koje su se bile poređale na prostoru Fengvančeng-Haičeng, da napreduju prema sjeveru, gdje je kod Ljaojanga Kuropatkin bio u čuvrstim utvrdama spremio strašno bojište. Sa istoka potisnuo je Kuroki ruske đenerale Renenkampfa i Kelera iz brdskih klanaca, pri čemu je Kleler našao 18.jula junačku smrt u Motienklancu, a sa juga su Nodzu i Oku potisnule ruske čete duž željeznice iz Haičenga, Dašičao, Njučvanga sve do pod Ljaojang, gdje se je koncentrisala sva ruska sila, da suzbije navalu neprijatelja.

No prije nego će doći do velike bitke na kopnu, ispunila se sudbina ruskog brodovlja. 28.jula razagnao je Togo kod Elio ostrva portatursko brodovlje. Jedan se dio razbjegao u neutralne pristane, pa je ondje razoružan, drugi dio povratio se je u Portartur, ali je bio osuđen, da ostane bez daljeg upliva na razvitak rata. Pet dana docnije pošlo je za rukom admiralu Kamimuri, da oslabi vladivostočko brodovlje, koje je pod Rajcenštajnom zadavalo japanskim transportnim brodovima dosta straha. Na moru je bio Japan poslije ovih bitaka apsolutni gospodar.

Ali je malo zatijem boginja rata i na kopnu pripomogla japanskom oružju. U bitci kod Ljaojanga Japanci su 21.septembra 1904. primorali Ruse na odstupanje i na napuštanje Liao linije. Kuropatkin povukao se do pod Mukden, ali je već 28.septembra preduzeo ofanzivu. Došlo je do bitke na Šaho-rijeci, u kojoj su Japanci suzbili rusku ofanzivu i oteli Rusima Putilov-brijeg.Poslije ovog sukoba obje su se vojske u svojim pozicijama utvrdile i prezimile.

Za zime pao je poslije žestokih napada, koje su Japance stojale na hiljade ljudi, i Portartur. 21.novenbra zauzeli su brdo od 203 metra, sa kojeg su tvrđavu i luku uzeli pod oštru vatru, te pošto su zauzeli i sjeverne tvrđave, kapitulirao je 21.decembra 1904. đeneral Steselj, predavši grad i pristanište i brodove svom sretnijem protivniku Nogiju. Vojska Nogijeva sa cijelim topništvom pošla je iza toga prema sjeveru, da pojača vojsku Ojaminu.

Čim se je počeo snijeg topiti, otpočele su pripreme na Šaho-rijeci. Pokušaj Rusa, da provale kroz japanske redove, ostao je bezuspješan, te su Japanci kod Sandepu-a odbili taj napad. Odmah iza toga počela je Ojamina  vojska onaj niz okršaja, čas na lijevom,čas na desnom krilu, koji su najposlije doveli do 10-dnevne bitke kod Mukdena (16 do 26.februara o.g.).Bitka je svršila odstupanjem Rusa, koji su napustili bojište i grad Mukden, te se povukli 100 km.sjeverno do Gundžulina, gdje su ostali sve do mira, jedino tom izmjenom, da je u mjesto Kuropatkina preuzeo vrhovno zapovjedništvo đeneral Linjević.

Kako je na suhu, tako je i na moru Rusiju nedaća pratila. Da se popravi ono, što je do sada bilo izgubljeno, poslala je Rusija pod zapovjedništvom admirala Rožestvenskoga jako brodovlje na Istok, da osveti dosadašnje poraze. Brodovlje je ogromi put do japanskih voda prevalilo na opšte divljenje, a kad je stiglo do Japana,snašla ga je 14.i15.maja užasna katastrofa. Sukobivši se s japanskom flotom kod Cušime, dijelom je bilo uništeno, dijelom zarobljeno, a samo četiri broda spasla su se iz te bitke.

Odmah poslije bitke kod Cušime počeo je predsjednik Ruzvelt da posreduje u interesu mira. Obje su države pristale na pregovore u Portsmutu, koji su 26.jula otpočeli, a 16.avgusta sretno zaključkom rusko-japanskog mira dovršeni.“

Nastavlja se...