Duško Kovačević

Trinaestojulska nagrada i ostala trvenja

Kao što vidimo, ove godine napravila se velika frtutma oko Trinaestojulske nagrade – najveće državne nagrade u Crnoj Gori. Najglasnija osporavanja i negodovanja isprovocirala je odluka žirija da nagradi književnika Bećira Vukovića, koji 2021. bio predsjednik žirija za istu nagradu. I zatim se ređaju poznate i otrcane optužbe tipa: „Bećir je četnik, negator Crne Gore i svega crnogorskog, Mandićeva sjenka...".

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

I upravo ovakve optužbe i etikete najbolje pokazuju koliko naši navodni intelektualci ne poznaju filozofiju i pretenziju umjetnosti, a trebalo bi – ako već istupaju odlučno i javno. Pisac nije dužan da bude patriota i društveno-politički djelatnik, kao što je bio u kriptokomunizmu. Pjesnik urušava i satire svjetove, samog sebe, pa i sopstvenu državu – on ničeanski otvara kapije prostorâ koji su nerijetko hladni i pusti...

Slavoj Žižek u jednom svom eseju, pozivajući se na Lakanovu teoriju, govori o efektu kome treba da teži umjetničko djelo. Umjetničko djelo ne treba da učini poznatim, domaćim one dimenzije čovjekovog bitisanja koje su nam strane, već, naprotiv, da učini tuđim ono što nam se čini najviše domaćim – ono što je samo po sebi najrazumljivije. Znači, umjetničko djelo treba da nas istrgne iz svakodnevnog ideološkog shvatanja sebe i svijeta, i to jeste odlična definicija umjetnosti.

Dakle, Vuković, kao i svaki drugi pjesnik, slikar, redatelj..., ima pravo na sopstvene imaginacije, negacije i besudne zemlje. Mimo tog prava ostaje pitanje da li zaista u Vukovićevom izrazu ima resentimana i subverzije prema Crnoj Gori (ja bih rekao da nema). Horizonti pisca daleko nadilaze politički korektne i uvriježene 'pristojne' pojmovnike. Kako je Đilas opisao Crnu Goru, sjetimo se! Kao zemlju najgoreg nemorala, prepunu potkazivača, izdajnika, sadista i ubica... I šta o njemu kazali današnji graDžanski puritanci?

Ali okrenimo se unatrag i sjetimo se ranijih laureata Trinaestojulske nagrade. Uzgred rečeno, nagrade drugima u nama često isprovociraju najniže porive: zavist, ljubomoru, podozrenje... Uvijek je bilo široko iskazanog nezadovoljstva pred likom i djelom nagrađenih, i gotovo uvijek nagrade su bile političke, odnosno – dvorjanske. Porazno je, rekao bih i nedopustivo, što i danas, nakon dugo iščekivanih promjena, i dalje dodjeljujemo nagrade po političko-partijskom ključu, koliko god Bećir Vuković bio dobar pjesnik. Ipak je njegov dodir sa jednom političkom strankom isuviše tijesan i eksponiran – pa se Trinaestojulska nagrada doživljava kao proteza njegove naklonosti. Sjetimo se Pavla Goranovića i Milorada Popovića. Iako obojica solidni stvaraoci, silne nagrade, lukrativne pozicije i novčani fondovi koji su tekli prema njima širokim kanjonom – zavrijeđeni su isključivo na osnovu bliskosti sa DPS-om. Zar nismo bili dužni prekinuti takvu praksu?

Zaslužili su Goranović i Popović nagrade za pisano stvaralaštvo, ali ne i toliko favorizovanje. Takođe, imajući u vidu ranija djela Bećira Vukovića, vjerujem da je njegova nova knjiga vrijedna naše najprestižnije nagrade. Čestitao sam mu javno i iskreno – ali dominantan je utisak da nagradu nije dobio iz umjetničkih i estetskih razloga.