Tufik Softić

Zejnelova molitva

Bio sam veoma prijatno iznenađen, dok sam ispijao jutarnju kafu, kada mi je u prepunom kafe baru prišao dječak iz RE populacije i ponudio neke kaiševe na prodaju. Išao je od stola do stola podignute glave i nasmijan. Nije ušao da prosi, nego je u tim malenim godinama oprobavao i uvježbavao trgovački biznis.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Za rukom mu je bila puna kesa kaiševa, a nekoliko je pokazivao potencijalnim kupcima. Osim meni, nije više uspio da proda, ali ono što mi je ostavilo jak i neizbrisiv utisak je bio njegov ponosan stav. Brzo se i bez uzbuđenja udaljio i otišao u drugi lokal. Kupac ga negdje čeka, samo ga treba naći.

Koji trenutak prije njega u kafić je bez imalo stida ušao stariji čovjek, prodavac lažnog meda. A ovaj maleni dječak pokušava da pošteno preproda kaiševe nabavljene možda u kineskim radnjama, i da na njima zaradi minimalno, ali pošteno. Biće nešto od dječka, pomislim dok ga gledam kako užurbano odlazi.

Obradovao sam se ovome isto kao i kada je prošlog mjeseca prva djevojka pripadnica RE populacije u Beranama završila srednju školu. Priređen joj je prijem u Opštini, kod predsjednika. Njen problem nije riješen, jer kao raseljeno lice nema crnogorska dokumenta i teško će naći stalni posao, ali je ostvarila svoj lični san.

U ovom sjevernom gradu, gdje je tokom rata na Kosovu, utočište našla jedna zajednica Roma i Egipćana, danas dječiji vrtić pohađa oko šezdeset mališana, potpuno integrisanih sa drugom djecom iz lokalne zajednice. Dvjesta djece RE populacije ide redovno u osnovnu školu, a značajan broj nastavlja i srednju. Mladi lider i borac za prava i integraciju Roma i Egipćana, Sultan Beća, stalni radni odnos ima u beranskom Domu zdravlja kao fascilitator, odnosno običnim rječnikom kazano, pripadnicima RE populacije, koji se teže snalaze, pomaže pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu.

Daleko je to od kraja marginalizacije Roma i Egipćana, ali nema grada u Crnoj Gori koji je otišao ovako daleko u pogledu integracije ove osjetljive manjinske zajednice kao što je to u Beranama.

Treba se samo prisjetiti početaka. Kolektivnih smještaja po raznim halama i spavanja na podu. Ili onih drvenih kućica na Donjem Talumu i naselja koje još tada dobilo ime Riversajd, jer je bilo odmah pored Lima. I šatora od najlona pod kojima su spavali kada bi ih iselili iz baraka dok se sa privatnicima pregovaralo za njihov trajniji smještaj.

Upravo sam tu prvi put prisustvovao i fotografisao vjerski ritual – zikr. Praktikovali su sufizam i prenijeli u Berane dugu tradiciju jednog derviškog reda iz Prizrena. Bilo je to fascinantno iskustvo. Predamnom su izvodili prepoznatljiv ples i probadanje iglama. Veliki broj medija je preuzeo tu reportažu. Šejh ili starješina ovog derviškog reda bio je Sultanov otac Zejnel, a Sultan je tu negdje na starim fotografijama, kao dječak.

Međunaraodna zajednica je prepoznala problem u kojem su se našli izbjegli Romi i Egipćani i zato su im sa druge strane rijeke izgradili moderno naselje. Ime je ostalo isto - Riversajd. Sada se radi na tome da se pronađe bolja lokacija od ove koju Lim često poplavlja u vrijeme velikih vodostaja. Duga je to priča.

Zejnela Beću odavno nisam vidio. Znam da se povukao u neku samštinu i pronalazi duhovni mir u jednoj malenoj kući, na drugom kraju grada, na skoro skrivenom mjestu.

Odavno planiram da ga obiđem i podsjetim na one teške trenutke u šatorima od najlona. I da ga pitam da li je ponosan? Da li je srećan što njegova RE zajednica više ne pati? Što djeca idu u vrtić i školu. Ili što se oprobavaju u biznisu kao dječak koji po kafićima ne ide da prosi, nego nasmijan i ponosan prodaje kaiševe.

One molitve, zikr, prije dvije i po decenije, tada mi je rekao, bile su posvećene tome da se riješe problemi njegovog naroda. Nekako vjerujem da je Zejnelova molitva imala neobjašnjivu kosmičku snagu.