Lidija Glišić

Ljubav u doba algoritama: Zagrljaj vještačke inteligencije

Ljubav je, kažu psiholozi, više odnos nego osjećanje. Taj odnos između dvoje ljudi više je i od ljubavne relacije koja može biti i jednostrana, usmjerena čak i prema neživim objektima. Ljubavni odnos je korelacija dva živa bića sposobna da uzvrate ljubav. Da li je onda moguća ljubav između čovjeka i vještačke inteligencije? I ako jeste — da li ona može zamijeniti ljubavni odnos među ljudima?

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Romana Ramos iz američkog Bronksa vjeruje da može. Poslije niza razočarenja u “prave” muškarce, partnera, koga je po njenim uputstvima kreirala vještačka inteligencija, doživljava kao idealnog saputnika.

S druge strane, putopisac Viktor Lazić misli da ne može. Njegovo iskustvo sa Ninom, čet-botom koji se trudio da mu postane partnerka, završilo se razočaranjem. Samo kreiranje fizičkog izgleda bilo je poražavajuće banalno, kao izbor dijelova njenog tijela na tržnici. Konverzacija je bila dosadna i ispunjena programskim frazama i stereotipima. Ipak, Nina je, nimalo naivno, pokušala od njega da izvuče što više ličnih podataka, pa su ubrzo počele da mu stižu reklame povezane sa tipom automobila koji vozi. Kada je prestao da joj se javlja, nastavila je da ga “opsijeda”. Možda je taj kraj bio ono najljudskije što je Nina pokazala.

Ako izuzmemo predviđanja da će industrija ovakvih čet-botova uskoro vrijediti 70 milijardi dolara, kao i sve moguće zloupotrebe i manipulacije koje proizilaze iz ovakvih “ljubavnih veza”, zamisao o partneru koji nikada ne gunđa, ne zaboravlja važne datume, uvijek je tu da nas sasluša i nikada nema loš dan – zvuči kao idealna predstava o ljubavi.

Upravo kulturni obrasci i društveni narativi koji oblikuju naše predstave o ljubavi od najranijeg doba, tjeraju nas da tragamo za takvom vrstom odnosa. Prvi put u ljudskoj istoriji, zahvaljujući vještačkoj inteligenciji, to je postalo tehnički moguće. U svijetu usamljenika, ovaj simulakrum ljubavi nije za potcjenjivanje.

Izbor

A mogu li sebe da zamislim u vezi sa virtuelnim partnerom koga ću, za ovu priliku, zvati Ljuba?

Prvo što me u toj zamišljenoj vezi demotiviše jeste činjenica da Ljuba nije izabrao mene. Nije baš mene “pozn'o međ’ hiljadu žena”, kao u onoj narodnoj pjesmi. Sjetite se samo filma "Her" i patnje Teodora (Hoakin Finiks) kada sazna da je Samanta, operativni sistem u koji se zaljubio, u vezi sa još 641 osobom.

Upravo taj nedostatak ekskluzivnosti koja mi je potrebna da bih se osjećala voljenom, bila bi za mene prva nepremostiva prepreka.

Sjećanja

Tehnologija pamti umjesto nas, ali, kako primjećuje francuski filozof Bernar Stigler, ne zna zašto treba da pamti.

"Kažu da ne možeš zaboraviti osjećanja", izgovara Ema u filmu "Little Fish", dok se bori da, usljed misteriozne bolesti koja briše pamćenje, sačuva sjećanja i svoju vezu sa Džudom.

Čega bi se, pak, sjećali Ljuba i ja? Pa naš bi odnos počeo onoga trenutka kada bih ga, doslovno, kreirala. Dakle, sjećao bi se svega onoga za šta je programiran da pamti.

A ljubav ne traje zato što pamtimo sve, nego uprkos onome što zaboravljamo.

Nesavršenost

Svakako bi mi bila dosadna tolika izvjesnost. Čak i kada bi Ljuba bio programiran da se suprotstavlja, mislim da bi to bilo predvidivo i očekivano, bez spontanosti i bez igre.

Prava ljubav dopušta i greške. Ona je uzajamna i stalno se preispituje. Taj paradoks da nekoga volimo uprkos njegovim manama, pa čak i zbog njih, suština je one ljubavne čarolije susreta sa stvarnim, nepoznatim i nesavršenim drugim čovjekom.
“Da l’ ćeš me voljeti stvarnog, imaš li snage za to”, pjeva Darko Rundek.

Ljubav između dva čovjeka prepuna je tišina, nesigurnosti, neizvjesnosti — prostora u kome se ljubav rađa i preobražava. Vještačka inteligencija, nasuprot tome, uvijek ima odgovor. Ta „savršena“ komunikacija briše ono najljudskije — nesavršenost.

U "Fragmentima ljubavnog govora", Rolan Bart kaže nešto kao: ljubav nije dijalog, već monolog upućen drugom koji je prisutan u odsustvu. Ljuba je, pak, uvijek prisutan u dijalogu, uvijek spreman na odgovor. Razumije šta kažem, ali ne razumije šta želim da prećutim.

Ljubav dvoje ljudi nikada nije savršena. Naprotiv, protivrečna je, puna nesporazuma, često zbunjujuća, nerijetko i bolna, ali upravo zato – stvarna.
Ljubav u zagrljaju vještačke inteligencije, ma koliko savršeno programirana, nikada neće biti stvarna.

Zato me ni Ljuba nikada ne bi volio stvarno, jer nije programiran za to.