Lidija Glišić

Pozdrav iz Crne Gore

Dragi A, sjedim na onom mjestu u Herceg Novom s kojeg si me onda ispratio pogledom, dok je odatle pucao najljepši vidik na more. Uvijek mi nedostaješ, ali ljeti najviše. Tvoja, L. Ili: Draga B, sjećaš li se kako smo onog ljeta rimovale: Rose, noge bose, barke me nose… smijale se onoliko, slikale pored napuštene kamene kuće na putu do mora. Nedostaješ nam svima i nadamo se da ćeš ipak uspjeti da nam se pridružiš. Čekamo te.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Ovo bi moglo da piše na razglednicama koje su nekada bile nezaobilazan dio svakog putovanja, a naročito ljetnjeg odmora.

Iako su neretko stizale sa zakašnjenjem, nekada i pošto bismo se vratili kući, taj faktor nije nam bio presudan, jer u vremenima kada su se razglednice razmjenjivale, brzina nije bila toliko važna kao danas. Mnogo je značajnija bila pažnja s kojom se na kiosku brižljivo birala razglednica sa motivima mjesta u koje smo doputovali. Još pažljivije su se birale riječi. A pošto bi se liznula poštanska markica, naša poruka je bila spremna da krene u svijet.

Razglednica je na nevelikoj površini nosila više od samih riječi. Bila je lična hronika, tihi dokaz da je neko bio vrijedan da ga se sjetimo. Poštanski žig, rukopis, datum, postajali su tragovi jednog trenutka koji je, zahvaljujući razglednici, zauvijek sačuvan.

Stori kao razglednica

Danas je svaki stori digitalna razglednica: panorama s puta, odraz u hotelskom ogledalu, stopala u pijesku… ali ti trenuci traju kratko, dok ih ne zamijeni sljedeća priča. Nedostaje im adresa, nedostaje im konkretni primalac. Jer na Instagramu — svi su publika.

I poruke na razglednicama su donekle bile javne, mogao ih je pročitati bilo ko u čije ruke dopadne: poštar, radoznala komšinica, te su, za razliku od pisama upakovanih u koverte, bile manje intimne.

“Njihov šarm je u njihovoj običnosti”, rekao je Džon Mičinson koji je zapazio da su razglednice prije interneta bile masovno oruđe za prenos poruka, dopisivanje i socijalnu povezanost u ranom 20. vijeku.

Danas, naravno, postoje aplikacije koje omogućavaju slanje digitalnih razglednica: izaberemo sliku, napišemo poruku, klikom šaljemo — pa čak i kao štampanu karticu. Ipak,  digitalna rođaka nema ono što je papirnu razglednicu činilo posebnom – autentičan rukopis, tragove vremena, lokalni poštanski pečat. Čak je i kašnjenje imalo svoj šarm.

Zato su razglednice pasija kolekcionara koji u njima pronalaze čitave mikrosvjetove: lične i porodične drame, ljubavne poruke, pozdrave iz daljine, sažete u nekoliko kratkih rečenica.

Razglednica kroz vrijeme

Razglednice su iz Crne Gore počele da putuju na samom prelazu u 20. vijek, sa modernizacijom pošte i potrebom da se najvažniji detalji koje su ovjekovječili fotografi toga doba predstave širom svijeta. Na njima ćemo sresti prepoznatljive crnogorske krajolike, crkve i manastire, narodne nošnje, vojničke motive, pa i vladarske portrete.

Sam pojam razglednice danas je poprimio dodatno značenje, pa taj naziv nose i televizijske emisije koje upoznaju gledaoce sa znamenitostima nekog grada, njegovom istorijom, istaknutim mještanima ili prirodnim ljepotama.

Zanimljiv primjer toga dodatnog značenja su autentični zvuci Korčule koje su snimila dva umjetnika predstavljajući ih pod imenom “Zvučne razglednice iz centra periferije”. Snimajući zvuke starog grada, ljude koji u njemu žive, kamenolome, stare mašine, brodove, zvuk crkvenih zvona, sakupljajući arhivske snimke korčulanskih tradicija, oni su ispisali svojevrsnu zvučnu razglednicu ovog ostrva i njegove istorije.

Jedan prijatelj mi je nedavno ispričao da je na razgovoru za posao pitao kandidate da li znaju kako se adresira papirno pismo. Od deset mladih ljudi — samo jedan je znao. I on je jedini dobio posao.

Ipak, papirnim porukama još nije odzvonilo. Već deset godina uspješno funkcioniše sajt koji ljudima omogućava da nasumično šalju i primaju papirne razglednice širom svijeta, tako da ovoga trenutka čak 400 hiljada razglednica kruži planetom.

Ima nade da jedna zaluta i u naše poštansko sanduče (ne mislim na inboks).