Duško Kovačević

Krive su lude godine...

Na duštvenim mrežama često srećemo fotografije blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija i episkopa Joanikija iz policijskih stanica u Nikšiću i Podgorici, gdje su saslušavani u doba litija i u predvečerju velikih promjena. Mnoštvo komentara koji prate fotografije imaju izrazito negativnu intonaciju i često su natopljeni prijetnjama i vrištećom ljutnjom koje su upućene policiji i predstavnicima ondašnjeg režima. Staljinističko privođenje i višesatno saslušavanje dva duhovnika, omiljena i veoma cijenjena, mnogi smatraju jeresom. I to je tačno – bilo je to iživljavanje i maltretiranje.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Ali u dubljoj dimenziji, pogotovo onoj monaškoj i asketskoj, to je bio najljepši blagoslov i dar našim „starcima“. To je u stvari jedno od najdragocjenijih iskustvenih događaja u njihovom od Boga datom putu kroz političko-društveni kovitlac, i ubijeđen sam da su oba mitropolita na isti ili sličnan način doživljavala policijsko isljeđivanje.

Istinski monah voli i traži graničnu situaciju, provjeru, nezavidan položaj – tjeskobu i zamućenost prostora u kojem boravi sa prestupnicima, preispitujući svoju dušu... Ta vrsta preispitivanja svojstvena je junacima Dostojevskog, pa i Gogolja. „Drži um svoj u adu i ne očajavaj“, govorio je Sveti Siluan Svetogorac, a sveti oci molili su Boga da im ne daruje lagodno vrijeme – vrijeme bez muke i „iskušenija“.

I sjetimo se kako su bili skrušeni i mirni u stanicama policije vladike Amfilohije i Joanikije... Nije tu bilo pobune ni prkosa – vidjelo se samo tiho i sumorno dostojanstvo čovjeka koji kao da je uistinu kriv. Ali ne kriv u konkretnoj namještaljci od strane mecena, pokrovitelja i ugnjetača. Opet Dostojevski i ontološka krivica čovjeka kao bića bačenog u svijet. I Tarkovski će biti opsjednut ovim teškim pitanjem u svojim filmovima. ,,Svi smo krivi za sve"...

Velikodostojnici Amfilohije i Joanikije privođenje nikada nisu pominjali. Od privođenja nisu pravili podvig niti su te nesrećne okolnosti tretirali kao represiju i žigosanje. Kao da su to očekivali, kao da ih je to sljedovalo, kao da se kroz to moralo proći. Za razliku od njih imamo političara koji svaki božiji dan po nekoliko puta pominje boravak u zatvoru – on predstavlja sebe kao arhimučenika, i odavno je dosadio i Bogu i narodu (ali ne i mojoj drugarici Sanji).

Utisak je da su pokojni mitrpolit Amfilohije i današnji mitropolit Joanikije oprostili svojim isljednicima taj ogavni čin o kome govorimo. Možda su im čak i duboko zahvalni, jer stara je istočnjačka misao – da su nam neprijatelji i tlačitelji zapravo revnosni i strogi prijatelji.

I za kraj, mnogo toga nam govori jedna scena sa skorašnje sjednice Anketnog odbora koji je formiran povodom političkih ubistvava i napada na novinare i intelektualce. Brajuško Brajušković, svaštočina i jedan od najgorih policijskih batinaša, koji je bio spreman da odradi gotovo sve što mu se naredi (taman kao i Sveti Pavao prije preobraćenja i stupanja u red apostola), kazao je – da je oduvijek poštovao Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, a na pomen mitropolita Joanikija podigao se sa stolice. Dakle, za Crkvu nema izgubljenih duša –čak i bezdušni batinaši i isljedici iz nikšićke i podgoričke policijske stanice nisu izgubljeni.