Lidija Glišić

Dječje igre

U ratovima koje danas gledamo uživo, najteže je podnijeti prizore stradanja djece. Prekrivena pepelom i prašinom, sa tragovima sasušenih suza na uplašenim licima, sama i nemoćna, ostaju šćućurena u ruševinama koje su im nekada bile dom.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

A onda, između dva raketna udara, kada buka utihne, u tišini zgarišta, preživjela djeca pokušavaju da reanimiraju svoje djetinjstvo. Kotrljanje gume u Kongu, fudbal bez lopte u Iraku, igra kamenčićima u Nepalu i drvenim puškama u Ukrajini, dio su dokumentarnog filma „Dječje igre“ Fransisa Alisa.

Ovi kratki filmovi bez naratora, rediteljske intervencije i muzike, prepuštaju nas igrama djece koja žive samo u tim tihim intermecima između dvije sirene za uzbunu, između dva raketiranja.

U ratu, djeca često igrom podražavaju i situacije koje su preživjela kako bi “preradila” nasilje i tragediju kroz koje prolaze, pa igra postaje njihova spontana autoterapija, pokušaj da izigraju svoje najveće strahove.

Alis takođe prikazuje i dječje igre zaboravljene u ovom našem vremenu, jer su ih zamijenile one digitalne, uz ekrane i robote. Kako i sam kaže: „Postoji generacija koja više neće znati što znači igrati se napolju. Htio sam da snimim svjedočanstvo prije nego što to nestane.“

To su one igre što smo ih igrali s vršnjacima, po dvorištima i ulicama bez nadzora odraslih, najčešće do kasno u noć.

Fransis Alis je inspiraciju našao u čuvenoj slici Pitera Brojgela, koja prikazuje više od 80 dječjih igara u flandrijskom gradiću sredinom 16. vijeka. Igračke, drveni konjići, klikeri, trule kobile, zmajevi, podsjećaju i na nama poznate igre kada su se djeca još uvijek igrala napolju. Zato Alis snima film i kao svojevrsno svjedočanstvo dječjeg svijeta koji zauvijek nestaje.

Jer, u toj tihoj borbi između digitalnog i stvarnog, između konzole i dvorišta – pobjeđuju ekrani.

O snazi igre u životnim okolnostima daleko od razigranosti, svjedoči i film Roberta Beninija „Život je lijep“.

Strahote koncentracionog logora Gvido predstavlja sinu kao igru. Otac je svjestan da je to jedini način da sin preživi, a dječak će iz logora izaći s osjećajem da je pobijedio u igri.

Mnogi će ovaj film pamtiti i po muzici – Barkaroli iz čuvene opere Žaka Ofenbaha, koju snalažljivi Gvido pušta na razglasu usred užasa nacističkog logora kako bi ohrabrio svoju ženu, podsjećajući je na vrijeme kada su je zajedno slušali.

Nije slučajno što jedna od glavnih uloga u ovoj operi pripada igrački – mehaničkoj lutki na navijanje u koju se zaljubljuje glavni junak.

Igračke – nežni i uznemirujući saputnici

U “Napuljskoj tetralogiji” Elene Ferante, priča o Eleni i Lili počinje i završava se sudbinom njihove dvije lutke koje su još kao djevojčice izgubile. Drugi roman iste autorke, „Mračna kći“, takođe zaplet gradi oko izgubljene lutke. Tako lutka postaje sjećanje na potisnute strahove, traume, promašaje, kako je Frojd zapažao – metafora naše sopstvene maske.

Igračke su nekada svoj život počinjale tek kada ih dijete uzme u ruke, udahne im život svojom maštom i pričama. Neko je rekao da su igračke nježne i uznemirujuće kao i samo djetinjstvo.

Današnje igračke govore same, one projektuju svoje programirane obrasce ponašanja, pamte što smo im govorili juče, dječja mašta polako postaje suvišna.

Rolan Bart je sredinom prošlog vijeka kritikovao zadatost igračke u smislu nametnutog podražavanja društvenih uloga odraslih koji “usađuju djetetu, i prije nego što je počelo da misli, izgovor da je priroda oduvijek stvarala vojnike, poštare i vespe“, upozoravajući da dijete u takvom svijetu raste u korisnika, a ne u stvaraoca. „Takve igračke umiru brzo, a kada jednom umru, one za dijete više nemaju posmrtni život.“

Slično je govorio i Žan Pijaže, zamjerajući odraslima tu zadatost koju nameću djeci, uskraćujući im mogućnost da sami otkrivaju i razumiju svijet oko sebe.

Šarl Bodler je pisao da dijete rasklapa igračku ne zato što je destruktivno, već iz metafizičke radoznalosti – jer želi da razumije predmet kome je udahnulo život.

Svako istinsko stvaranje je igra. U toj potrebi za razumijevanjem svijeta kroz igru krije se suština ljudske imaginacije. Zato i odrasli nastavljaju da se igraju – u umjetnosti, politici, ljubavi...

Kada se odrasli preigraju, zaborave na djecu, na njihove potrebe, strahove, traume, živote. Pobjeda im postaje važnija od same igre.

Dječji bespomoćni pokušaji da se sve vrati kao što je bilo, ogledaju se u igrama koje su jedino ostale iste i poslije svih užasa.

Jer igra je možda posljednji slobodan čin koji djetetu ostaje.