Vlatko Simunović

Brodel ili Nusret

Čovjeku koji je umio da pamti dugujemo Ilijadu i sjećanje na Kolhidu. Čovjek bez pamćenja najdublje pamti sočan odrezak s leđa po strogim sanitarnim mjerama ubijenog govečeta. Jes̓ razlika. Drastična.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

U Fedru, Platon iznosi kritiku pisanja. Kroz govor Sokratov opisuje kako egipatski bog znanja Tod nudi pismo kao dar ljudima. Bog vilinskoga svijeta Tamuz odbija dar. Tvrdi da će to ubiti pamćenje. Znao je ljudi neće više učiti iznutra. Osljanjaće se na spoljne znakove. Sve što znaju biće tuđe. Tuđa pamet. U ime borbe protiv zaborava knjige će ubiti pamćenje. A što je čovjek bez pamćenja? Čovjek kez sadržine. Čovjek bez svojstava. Usamnjeni marginalac. Mudri Tamuz.

Grk koji misli, Platon, prenoseći egipatski mit od helenskog svijeta stariji, ostavio je prvi, nama poznat, trag ljudske jadikovke nad pismom čijem postojanju mudraci pripisuju sve što našu vrstu ispunjava ponosom. Vrstu koja sebe nastoji uvjeriti da je zagospodarila prirodom. Kažem : Zagospodarila u svoju korist na dobrobit prirode. Vjerujem da u rečenici koju ste upravo pročitali prepoznajete ironiju. Kod god vjeruje da ljudi gospoodare prirodom predstavnik je ogranka umnih bića koja, svojim djelima, daju za pravo mizantropima da kažu kako osim kokoši planetom Zemljom na dvije noge ne hoda ništa od njih inferiornije.

Homo sapiens. Kad to na našu obalu donesem s latinske strane to će reći umni čovjek, čovjek razumni. Zvanično, naučno ime ljudske vrste.

Često pomišljam da je prvo bezumlje naše vrste pronalazak sredstva da jedan čovjek svim ljudima prenese to što osjeća i pamti. S pronalaskom pisma ne počinje uzlet. S tim otkrićem počinje sunovrat. Pismo i knjiga oslobodile su čovjeka potrebe da svojom mjerom mjeri svijet. Oslanjajući se na tuđe mjerne standarde, čovjek umnožava tuđe vjerovanje da svijet mjerimo ispravnom mjerom. Zaboravlja da misli svojom glavom. Gleda iz tuđe.

KNJIGA

Kord Mejer Junior bio je američki obavještajac i jedan od ključnih arhitekata kulturne strategije CIA-e tokom Hladnog rata. Njegova uloga u razvoju meke moći bila je pre-sudna u širenju američkog uticaja kroz umjetnost, književnost, univerzitete i medije – posebno preko paravan-organizacija poput Congress for Cultural Freedom (CCF).

Pripisuje mu se rečenica: Knjige se razlikuju od svih ostalih medija propagande u prvom redu zato što jedna knjiga može znatno promijeniti stav i djelovanje čitaoca do mjere koju ne može postići nijedan drugi pojedinačno uzet propagandni medij.
Knjige imaju moć. Talmud. Biblija. Kuran. Neke su je imale. Kapital. Mein Kampf. Neke su donosile slobodu. Nova klasa. Zarobljeni um. Neke su sačuvale priče o rezultatima tiranija kokje su utemeljili đavoli kada svijet mjere mjerama knjige. Arhipelag Gulag. Četvrta Vologda.

Kad saberem stvari, imale je knjiga svoju draž. Makar kao opravdanje svijeta za njegovu nakaznost. Knjiga je proširila granice slobodnoga svijeta.

Što je danas najvažnije oružje strateške i dugoročne propagande? Konkretno ideološke manipulacije? Ne znam. Znam sredstvo. Ekran!

EKRAN

Ko danas oblikuje temeljna uvjerenja i identitet?

Digitalni mediji i društvene mreže, kroz algoritme koji personalizuju sadržaj oblikuju naše mišljenje, navike, emocije, ponašanje. Lajkovanje, šerovanje, viralni sadržaj, in-fluencer marketing, echo chambers...To su mehanizmi.

Manipulišu našom pažnjom. Guraju nas da donosimo odluke. Spoznaje do kojih su došli psiholozi i neurolozi koriste se da bi trgovci i politika manipulisali ljudskom pažnjom i usmjeravali odluke koje čovjek donosi. Sve što čulima možemo iskusiti ciljno pobuđuje emocije.

Psihološki fenomen poznat kao strah od propuštanja odnosi se na nelagodu koju čovjek osjeća ako misli da propušta nešto važno, zabavno ili korisno što drugi rade. Kad je knjiga uređivala svijet u Parizu je svjetina demolirala knjižare da bi se ljudi dokopali svog primjerka freško odštampanog svezka Igoovog romana Jadnici. Kada svijet uređuju portali milioni ljudskih bića lajkuju priču da je jedan čovjek u Minesoti sinuse tretirao morskim krastavcima i unio u organizam amebu koja jede mozak. Ljudi bi htjeli biti sigurni da ne propuštaju događaje i vijesti. Jednom su događaj koji se ne propušta avantura Žana Valžana. Drugi put su to amebe koje jedu mozak.

U posljednjoj diobi karata. nas koji smo odrastali na knjigama zapalo je da dijelimo svijet sa umnim bićima koje uzbuđuju vijesti o amebama i zlokobnom nebeskom tijelu koje će čim započne sezona godišnjih odmora zaposlenih na portalima ući u Sunčev sistem a teleskopima ga ne možemo dosegnuti. Od pogleda s trećeg kamena od sunca zaklanja ga planeta Merkur.

Knjiga je potisnula pamćenje. Knjigu je potisnuo ekran. Danas “Mediteran” Fernanda Brodela u natjecanju za kredibilitet i institucionalnu moć kao konkurenciju ima stranicu turskog kuvara iz pakla na platformi X. Nusret Gokče. Tog lava imam na umu.
Fernard Brodel i Nusret Gokče. Bizarno je strpati ih u istu rečenicu. Ipak, ko od njih dvojice značajnije utiče na identitet ljudi mlađih od 50 godina? Kroz dominantne rezone, čiji je uticaj veći?

Fernard Brodela ili Nusret Gokče. Kroz vrijednosti, čiji će uticaj biti dugoročniji. Srce kaže Brodel, pamet me uči Nusret Gokče.

Ljudi više vjeruju poznatim ljudskim licima. Van akademskih kvartova Brodel je čovjek bez lica.

Suludo je ali ima dana kada na račun ljudske vrste poželim da napišem rečenicu : Proklet bio onaj ko nas je naučio da pišemo.
Zašto? Čovjek koji pamti zapamtio je Ilijadu i Kolhidu. Čovjek bez pamćenja najdublje pamti sočan odrezak s leđa po strogim sanitarnim mjerama ubijenog govečeta. Ni to ne pamti. Pamti kako ga Nusret Gokče dosoljava.

Jes̓ razlika. Drastična.