dr Nikola Banićević

Šume Merilineda

Šume Merilenda tokom septembarskih dana krile su nadu i očekivanje da će se te 1978. godine postići mir na Bliskom istoku. Ulogu dobrog domaćina i medijatora u pregovorima između premijera Izraela Begina i predsjednika Egipta Sadata preuzeo je američki predsjednik Karter.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

Trinaest dana pokušavao je da približi suprotstavljene stavove dva državnika i postigne mir na Bliskom istoku.

Jesenji dani i magla obavijali su Kamp Dejvid, posljednju oazu nade da je mir moguć. Tenzije su bile pojačane.

Dva lidera nisu htjela da razgovaraju međusobno. Predsjednik Karter je šetnjom šumskim stazama pokušavao da utre put saglasju. Ključni trenutak se dogodio upravo pred sam kraj pregovora. Karter je izvadio fotografiju sa svojim unucima i poklonio je Beginu sa posvetom. Na poleđini fotografije pisalo je: „Premijeru Beginu od Jimmyja Cartera, vašim unucima, kako bi živjeli u miru.“ Egipat je priznao Izrael, a Izrael se povukao sa Sinajskog poluostrva.

Zaključen je prvi mirovni sporazum između Izraela i neke arapske zemlje.

Mirovni pregovori kao jedan od diplomatskih mehanizama za postizanje mira imaju tri faze. Prva faza je dogovaranje agende i okvira pregovora. Ova faza podrazumijeva postizanje saglasnosti oko teme razgovora.

Nakon definisanja teme, određuju se pravila pregovora prihvatljiva svim stranama. Kako bi pregovori bili usmjeravani ka svom cilju, potrebno je da strane odrede medijatora – posrednika. Radi se najčešće o ličnosti koja ima uticaj, značaj i ugled u međunarodnoj politici, kojoj pregovaračke strane vjeruju. Druga faza je glavna pregovaračka.

Sprovodi se kroz intenzivne rasprave o konkretnim pitanjima iz agende pregovora. Karakterišu je pojačane tenzije.

Na sto se postavljaju prijedlozi i razgovara se o ustupcima. Cilj je da se kroz političku diskusiju postigne sporazum na bazi zajedničkih ustupaka. Posljednja faza odnosi se na zaključivanje i potpisivanje sporazuma.

Dokument se finalizuje pravno i tehnički. Kako sporazum ne bi ostao samo mastilo na papiru, njegova implementacija se sprovodi kroz formiranje komisija i međunarodnih misija za očuvanje mira.

Dolmabahče palata nije bila mjesto značajnih pomaka u mirovnim pregovorima između ukrajinske i ruske strane. Postignut je dogovor oko razmjene zarobljenika, što jeste korak naprijed u odnosu na dosadašnji odnos.

Dogovor o prekidu sukoba, što je bio zahtjev Kijeva, nije postignut. Ruska strana, očekivano, svoje zahtjeve temelji na faktičkom stanju na terenu, tražeći da se druga strana Kijev, odrekne teritorijalnog suvereniteta u oblastima koje je ona osvojila.

Predsjednik Putin kupuje vrijeme u ovom sukobu, a sa druge strane održava živim kanal komunikacije po ovom pitanju sa predsjednikom Trampom, pokazujući svoju moć i snagu u konkretnom sukobu. Američka administracija nije uspjela u konkretnim pregovorima, što ukazuje da je potreban drugačiji način angažovanja, putem konkretnih prijedloga i mehanizama za postizanje mira.

Potrebno je napraviti jasan mirovni plan. Ukrajini se žuri da okonča rat. Ima problem sa odlivom ljudstva sa ratišta, manjkom uspjeha u vazdušnim napadima, a postavlja se pitanje dalje pomoći iz SAD. EU vodi sopstvenu strategiju prema ratu, bez značaja u ovim pregovorima.

Približavanje Velike Britanije i EU po ovom pitanju, još uvijek ne daje konkretne rezultate. Upitan je učinak uvođenja sedamnaestog paketa sankcija Moskvi. Vojna pomoć Kijevu je neophodna sa jedne strane, kako bi se ukrajinska vojska izborila sa ruskom agresijom, ali ujedno ostavlja prostor za nastavak sukoba. Možda je vrijeme da se EU aktivnije uključi u daljnje pregovore.

Ne nazire se kraj rata u Ukrajini. Prvi mirovni pregovori nisu uspjeli. Posredovanje treba da bude snažnije i konkretnije, uz poštovanje principa međunarodnog prava. Mjera kompromisa treba da bude rečenica predsjednika Kartera sa mirovnih pregovora: „Naši sinovi i kćeri nikada ne bi trebali da budu poslani u borbu zbog neprijateljstva koje možemo okončati pregovorima.“