doc. dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika: Na dokovima Njujorka

…’’Mog'o sam biti od stila. Mog'o sam da budem priznat. Mog'o sam da budem neko i nešto, a ne bitanga, kakva jesam, budimo realni…’’ Čuvena replika Marlona Branda iz filma Na dokovima Njujorka. Jedan od najvećih američkih filmova svih vremena, ispljunut je pravo u lice državi koja se tresla od izdaja i paranoičnog ideološkog zastrašivanja. Surov i nježan, u Holivud je uveo novu vrstu okrutnog socrealizma. Film je bio pun glumačkih bravura.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Propali i priglupi, ali osjećajni bokser, Teri Meloj (Marlon Brando, nikad ljepši), koji je postao batinaš i potrčko pokvarenog šefa sindikata Džonija Frendlija (Lee J. Cobb).

Socijalna tematika i kriminal su često sjedinjavani u američkim filmovima. Priče o podzemlju, ucjenama, ubistvima, stradanju nevinih i pravdi. Film noar iliti crni film je mogao tako da ima svoju oporost, napetost, atmosferu, dinamiku pa čak i psihologiju. Pratimo ponašanje i sudbinu Terija Meloja — mladog antiheroja. Odrastao je van roditeljske kuće, zanosio se iluzijama da će postati veliki bokserski Šampion, ali je bio prevaren i izigran a zatim povučen na dno, prisiljen na saučesništvo sa mafijom koja po naređenju Džonija Frendlija kontroliše lučke radnike i maltretira ih.Teri je naivno pristao da svog komšiju i prijatelja, sa kojim dijeli čeznje za letenjem, visinama i uzgajanjem golubova, Džoa Dojla, namami u vješto pripremljenu klopku. Dovoljno je bilo da mu ukaže na njegovog ljubimca letača i pozove da iziđe na krov gdje su ga Frendlijevi momci nemilosrdno gurnuli u smrt. Teri za to nije znao i vjerovao je da će Džoa samo zaplašiti. Ali kada se suočio sa njegovom smrću u njemu se polako javlja savjest.

Da bi pokazao mladićeve unutarašnje patnje, Kazan ga spaja sa Džoevom sestrom Edi, koja pokušava da sazna ko je i zašto ubio njenog brata. Scena u kojoj se njih dvoje nalaze u jednoj kafani izuzetno je suptilna, nježna, dramatična ali i tragična. Teri bi se povjerio, ali ne smije da kaže sve što osjeća i zna jer s jedne strane saosjeća sa djevojkom prema kojoj počinje da gaji nježna osjećanja, a s druge, plaši se da je potpuno ne izgubi. Slično je i sa njom. Oboje su potrebni jedno drugom, ali između njih je ova surova stvarnost. Na Terija se vrše pritisci sa raznih strana — Frendlijevi ljudi da još dublje uđe u kriminal, agenti komisije za zločine traže njegovo svjedočenje. Teško mu pada što ga svi nazivaju cinkarošem i izdajnikom. Kada mu je najteže zavlači se u svoj golubarnik, miluje golubove i čezne za slobodom i čistim nebom. U svojoj ispovijesti Edi, sugeriše joj da brine samo o sebi, jer će je traganje za istinom dovesti samo do još većih nevolja. Objašnjavajući svoj život, propalo djetinstvo, besperspektivnost mladosti, ponavlja da ne treba činiti drugom ono što ne želimo da učine nama. Kazan podvlači dvosmislenost ovih riječi. Uz pomoć onih koji mu vjeruju, a posebno Edi i oca Berija, Teri uspijva da iznutra emocionalno ojača i dođe do uvjerenja da je nužno suprotstaviti se kriminalu koji traži i njegov život, naročito poslije razgovora u automobilu sa svojim starijim bratom Čarlijem, koji je takođe u ovom krugu kriminala i koji ga je žrtvovao nečasnim ciljevima podzemlja.

Ipak, ne vodi ga tamo gdje ga čekaju ubice i sam se žrtvuje, Teri poslije svega toga mora da izađe pred komisiju za utvrđivanje zločina, djeluje superiorno ali i bolno — ako mu je mladost uništena, život još uvek nije, a sve to u poznatoj kreaciji Marlon Branda dobija dramsku snagu impresivne sadržine. Međutim, prosvjetljenje mu stiže tek kada sazna da su i njega izdali. Najbolnije je to što ga je izdao stariji, pametniji brat Čarli (Rod Stajger), koji radi kao Frendlijev advokat i povjerenik. Kada Edi, posramivši ga, ubijedi lokalnog sveštenika Karl Malden, (alijas Mladen Sekulović, porijeklom iz Brskuta – Bratonožići, opština Podgorica) da povede pobunu protiv reketiranja od strane lučkog sindikata. Teri svjedoči pred kongresnom komisijom. Bez obzira što je ispravno postupio, lučka zajednica ga odbacuje jer je ‘’cinkario ’’ , pretuku ga na doku, prije nego što mu zastrašeni prijatelji priskoče u pomoć. Njegovi golubovi su potrovani, iluzije zgažene i na njemu je da se ne samo iskupi za grijehe mladosti nego i izbori za časnu egzistenciju.

Zato mora da dođe i do fizičkog obračuna na samom doku izmedu njega i Frendlija. Kraj filma sadrži dosta ironije. Jedan kriminalac je izbačen iz unije, ali se na otvorenim vratima velikog skladišta pojavljuje novi šef koji svojim izgledom i oblačenjem može da pobudi mnoge asocijacije. To je krupan snagator u elegantnom i skupom kaputu najboljeg kroja. Šta taj čovjek može da obeća ovim radnicima? Kazan ovu dramu bez patetike pokazuje u sasvim realističnom ambijentu, tih propalih najamnih kućerina, prljavih ulica, kafana, dokova, obliznjeg parka i samog smetlišta. U svemu tome ima mnogo bijede, otpadaka, otuđenosti, ravnodušnosti i izgubljenosti. Ovaj film je umjetnost revolta koja čak i u najgrubljim prizorima govori visokoartikulisanim filmskim jezikom i u formi koja se nameće kao potpuno i pravo umjetničko djelo. Stvarnost je u njemu svuda prisutna — ali na način kako je komponuje sam Elija Kazan.

Sukob braće Terija i Čarlija na zadnjem sjedištu taksija je najviše citirana scena iz klasika, ali ima još mnogo nezaboravnih kadrova; na primjer; Brandovo igranje rukavicom, pa scena u kojoj Teriju dječak, koji mu se nekada divio, poubija sve golubove, pomenuta scena sa golubovima predstavlja metaforu slobode a takođe i antitezu Terijeve nesposobnosti da se iz kaveza životnog vrtloga otrgne i da zaplovi mirnijim vodama sa ženom koju voli. Scena u kojoj Teri razbija vrata, ulazi kod Edi da je natjera da mu prizna da ga voli, dok sklizavaju na pod ljubeći se. Po mnogim svjetskim filmskim kritičarima, ovo je Brandova najbolja uloga. Rod Stajger, takođe je sjajan u ulozi brata. Li Dž. Cob, kao šef sindikata, bezosjećajn i bezočan ostvario je lik sa kafanskom Ijupkošću i sladunjavim riječima. Eva Mari Sent – Edi, sa izuzetnim nabojem i snagom je iznijela svoj lik. Neki kritičari su smatrali da je muzika Leonarda Bernstajna isuviše smjela, pretenciozna i bučna. Ipak, Na dokovima Njujorka je remek-djelo i poslije svih ovih decenija, opstaje kao klasična i brutalna analiza izdaje.

(Autor je filmski i TV reditelj)