Vlatko Simunović

Život na ledu

Bio je Međunarodni podgorički sajam knjiga i obrazovanja. I bio sam na Sajmu. Slušao sam trivijalna pitanja i trivijalne odgovore. Na kraju mi se desilo petoknjižje Borislava Pekića “Život na ledu”.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Neko je nekada Pekiću savjetovao da ne piše romane. Rečeno je: Piši dnevnike.

Taj neko nije shvatao da su Pekićevi romani dio. Dnevnici su cjelina. Oni obuhvataju sve vidove Pekićeve umjetnosti. Pekićevog zanatstva. Pisac s radnom navikom. Nije mala stvar.

CEZAR OKTAVIJAN

Čitam u Pekićevoj memorskoj prozi da je Avgust Gaj Julije Cezar Oktavijan uljepšao Rim građevinama i pomogao umjetnost i nauku. Pedeset godina njegove vladavine nazivaju Rimski mir. Zatekao je Rim sagrađen od opeke. Nasljednicima je ostavio Rim od mramora.

Kad god bi se Rim zatalasao Oktavijan je naredio bi da se otvore njegovi vrtovi i besplatno bi taj dan hranio narod. Valjda je znao da se čovjek sa punim stomakom teže kreće i tako bi ukrotio bijesan narod. Narod k`o narod. Shvatio je da će svaki njegov bijes car nagraditi zabavama, vinom i hlebom. Bunio se. Bunio se oko pitanja o kojima siroti Cezar Oktavijan nije imamo nikakvo mišljenje ili se to mišljenje podrazumijevalo. I plebs bi uvijek iznova nailazio na otvorene vrtove njegove mramorne vile. Tvrdio je da obnavlja Republiku a sebi je pribavio svu vlast i postavio model po kom će imperatori vladati naredna četiri vijeka. Božanstveno je obožavan u Rimu.

Takav nam treba!

 DOBRA I LOŠA VLADA

Čitam kod Pekića da je narod suveren samo kad ruši a rušenje vlade je istinski užitak za svakog demokratu po rođenju i opredjeljenju. Prepisujem: Demokratije žive od loših i nestalnih vlada. Kratke vlade su bolje od dugovječnih. Dobra vlada se trudi da iskoristi svoje mane i ne šepuri se svojim vrlinama koje joj niko neće priznati. Jednom uhvaćen kradljivac se neće ustručavati da krade jer se podrazumijeva da je kradljivac. Vlada treba da čini sve što je u njenoj moći da se narod ne osjeća sigurnim. Osjećanje sigurnosti a jedan narod pogubno osjećanje.

Naravno sve je to surova Pekićeva satira. Nijesam šablonski pesimist ali meni ovaj isječak iz rasprave koju pisac sa prijateljem vodi, dok stoje na kraju reda za šećer u poslijeratnom Beogradu, sad i ovdje djeluje prokleto stvarno.

Kad nekad neko bude pisao novu Istoriju Crne Gore imam za njega naslov poglavlja koje tematizuje naše iskustva s transferom od totalitarnog ka otvorenom duštvu. Izgubljena prilika. Odgovara temi.

PROGRAMSKI PESIMIZAM

Listajući Život na ledu našao sam stih „O, sretna da si, raso blagoslovljenih heroja“. Imali smo kod nas u starom kraju nekoliko knjiga s antičkim temama i pjesništvom. Znam da je to stih iz proslavljenog helenističkog epa o Jasonu i Argonautima Apolonija Rođanina.

Moj stari je s upornošću samoga đavola čitao Pekićeve romane okeane. Nije volio njegovog oca. Zamjerio mu se jer je jednom starom Crnogorcu koji nije mogao da sam uzjaše na konja rekao: Jaši sablju vojvodo!

Od cijelog Lalića od njega sam čuo samo pohvalu na raču neke njegove bilješke u kojoj se pominje stariji Pekić. Ako dobro pamtim kao prevrtljivac.

Dok je mlad čovjek uvijek nešto radi. Stajao sam jednom davno uz mog starog iznad jesenje vode. Stvari idu rđavo. Jezero je stiglo u ranu jesen i izgubili smo kukuruz. Njiva tone.

Nas dvojica pretresamo stvari. Imamo dovoljno vremena. To što je dolje u polju bilo naše, više ne vrijedi ni lule duvana.

Stari kaže da će Pekić dobiti Njegoševu nagradu. Ide tu i red politike.

Nešto mi govori da ću živjeti u svijetu gdje je laž pravilo. Gledao sam stvari crno - bijelo. Komentarišem mladog Pekića.

Kažem : Nešto je tu pogrešno postavljeno. Bez veze se žrtvovao.

- Ne zamaraj se. Takav kakvog te Bog dao ti ćeš živjeti bez hrabrosti da živiš po istini - kaže otac.

Kažem: Nije me briga. Mogu razabrati što je dobro a što je loše. To je dovoljno.

Odbilo se to od tišine koja je stigla s njegove strane.

I danas je nosim tik uz kožu.

Nostalgična distanca. Zlatno doba junaka. Život na ledu. Moralan po porijeklu. Pekić. I to je to.