Lidija Glišić

Čiji je Prvi maj danas?

Od tri osmice (8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja) koje su zahtijevali štrajkači u Čikagu tih majskih dana 19. vijeka, danas su ostala samo prigodna podsjećanja i „preteći“ miris roštilja koji će se i ovog 1. maja širiti izletištima u nadi da gdje ima dima ima i vatre.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

„Ni danas nije počeo svenarodni ustanak, idu svi na sindikalni prvomajski uranak;

Proleteri kao jedan žure do cilja, nozdrve golica miris roštilja;

U potoku hladi se par gajbi piva, iz flaša se nateže rakija šljiva;

Radničke parole danas nema ko da nosa, i neće se pjevat Bandiera rossa,” poručuje u pjesmi ‘Dubioza kolektiv’.

Ali danas više ne govorimo o proleterijatu kojeg smo ostavili u prošlom vijeku, zajedno sa plaćenim odmorima, radničkim odmaralištima, bolovanjima, odsustvima, stalnim zaposlenjima, kolektivnim ugovorima, sindikalnim pravima.

Danas govorimo o prekarijatu – novom društvenom sloju koji živi u stalnoj neizvjesnosti, radi za male dnevnice, najčešće prekovremeno, nema ugovore o radu, ne bori se za svoja prava, „stalno na audiciji za sopstveni život“, što bi jedan od njih rekao.

Pomalo teška za pamćenje, riječ “prekarijat” dolazi od latinskog “precarius” što znači nesigurno, zavisno od milosti drugog, i označava novu klasu obespravljenih radnika. “To je radnička klasa 21. vijeka,” kako je vidi Gaj Stending, koji je ovaj pojam popularizovao, „ali bez prava, moći i glasa proleterijata 20. vijeka.”

Iako pripadnici prekarijata nijesu homogena grupa, jer ih čine i nekadašnji ostaci radničke klase, zatim mladi i nezaposleni, visokoobrazovani kao i neobrazovani, migranti i azilanti – sve ih povezuje njihov rad kao instrument preživljavanja, oportunizam u smislu da uzimaju sve što im se pruži, i uvijek prisutna i prijeteća nesigurnost.

Stending je uvidio postojanje nekoliko oblika radne nesigurnosti danas, od nesigurnosti posla i prihoda, do prava na stručno usavršavanje i sindikalno zastupanje – sve ono što je nekad bilo osnov radničke zaštite, danas je luksuz rezervisan za privilegovane.

Nije ništa novo da sistem koristi one koji su u poziciji da rade mnogo za malo, bez ikakvih garancija, ali su globalizacija i digitalizacija ovakvu spremnost na iskorišćavanje proširile van fabričkih hala i na one u kancelarijama, u IT sektoru, obrazovanju, u medijima…

Medijski prekarijat

Samo dva dana poslije prvomajskog uranka, još umorni od ćevapa, piva i proljećnog sunca, dolazimo do još jednog svjetskog dana za koji se možemo zapitati čiji je – Svjetskog dana slobode medija.

U svijetu konstantne nesigurnosti, medijski radnici su među prvima osjetili što znači raditi za kratkoročne ugovore, niske honorare, bez socijalnih prava, osiguranja, bolovanja, radnog vremena. Ali u novinarskoj profesiji je pored radne ugrožena i životna sigurnost novinara, pa su i životi onih koji su bili dovoljno hrabri i dovoljno nezavisni – pojeftinili. To potvrđuju do danas nerasvijetljeni slučajevi ubistava novinara u Crnoj Gori.

U našoj zemlji veliki broj zaposlenih u medijima nema zakonski regulisan status. Novinari često rade bez ugovora, ili sa ugovorima na određeno vrijeme koji se obnavljaju iz mjeseca u mjesec, čime poslodavac vješto i lako izbjegava pružanje prava iz radnog odnosa. Ovi „nevidljivi“ ljudi iz medija ne pripadaju ni jednoj sindikalnoj ili institucionalnoj strukturi koja bi ih mogla zaštititi. Onda ne čudi što i kvalitet medijskih sadržaja često trpi zbog bjekstva kreativnih i obrazovanih mladih ljudi u sigurnije i unosnije profesije.

U često ponižavajućim uslovima, izloženi pritiscima, u kojima se etika svakodnevno bori sa golom egzistencijom, među novinarima sve češće primećujemo i prisustvo autocenzure. Pjer Burdije je odavno u prekarijatu prepoznao psihološki mehanizam kontrole, jer ljudi, kada su nesigurni, teže da budu poslušniji, manje zahtjevni i politički pasivniji.

Tretman rada kao nepotrebnog troška, a ne kao baze društva i vrijednost po sebi, prijeti da iz medijske sfere potpuno izbaci slobodu govora, istraživanja i svjedočenja istine do koje novinar pokušava da dođe. Ipak, za razliku od nekih drugih profesija, kao da zaboravljamo da su mediji važna karika u ostvarivanju demokratije koja blijedi i nestaje jer su  “novinari primorani da pauziraju s časnom tradicijom istraživačkog novinarstva”, kako piše Džudit Batler.

Zato u ova prva tri dana maja imamo mnogo razloga da se zapitamo o suštinskom značaju prvomajskih uranaka i prigodnih trećemajskih traktata o slobodi medija.

Da bi se opet ušlo u borbu za davno izvojevana prava, u međuvremenu izgubljena u lagumima neoliberalizma i globalizacije, potrebna nam je svijest o postojanju nove klase obespravljenih ljudi i šta to sve sa sobom nosi.

U tome nam medijska tišina ne pomaže.