Duško Kovačević

Prvi čovjek Podgorice i iftar

Verbalno prenemaganje i verbalni teror, svojstveni radikalnom feminizmu, mogu se naći i u dijelovima kvir (engl. queer) teorije. Taj teror uglavnom se tiče imenice — žena. Ako napišeš 'ljudi' misleći na žene i muškarce, radikalna feministkinja reći će da je to diskriminacija žene, jer riječ 'ljudi' podrazumijeva samo muškarce. Dakle, izostavio si žene! Ako pak kažeš 'ljudi i žene', zamjeriće ti još više, uz obrazloženje da si ponizio žene, ne svrstavajući ih u ljude!?

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Prema tome, kako god se izrazio, ne valja, nije dobro — nagrabusićeš, optužiće te i satanizovati. Inače, cijenim i iščitavam godinama kvir tekstove koji su nastali pod snažnim utjecajem meni veoma dragog francuskog filozofa Mišela Fukoa.

Slična lagarija ili rašomonijada desila se gradonačelniku Saši Mujoviću prije neki dan, kada je u jednom podgoričkom restoranu priredio iftar u čast svetog mjeseca Ramazana i predstavnika Islamske zajednice u Podgorici. Jedan sentimentalan i topao Mujovićev govor, posvećen našoj braći —podgoričkim Muslimanima i Bošnjacima, bizarnom premetačinom riječi i njihovog značenjskog sadržaja, pokušali su pretvoriti u suštu suprotnost. Srdačne riječi i rečenice, koje su odisale bratstvom, zajedništvom, uvažavanjem i respektom —izvrnuli su na postavu, smještajući ih sračunato u negativno semantičko polje.

U njihovoj verziji gradonačelnik je uvrijedio podgoričke Muslimane i Bošnjake riječima o nepremostivim identitetskim razlikama i slojevima pripadnosti ovom gradu, što, naravno, nema veze sa istinom i suštinom njegovog govora. Ali što reče jedan moj prijatelj: kako god se reklo — neko mora zaraditi nešto, ili jeftini politikantski poen ili grant.

Ipak, u pitanju je stara smicalica. Sigurno znate toliko puta citiranu tezu kardinala Rišeljea iz šesnaestog vijeka: ,,Dajte mi dva retka napisana rukom najpoštenijeg čovjeka, i ja ću naći u njima razloga da ga pošaljem na vješala".

Ne pišem ovo sa namjerom da zaštiti m gradonačelnika Mujovića kao političku i stranačku figuru —to bi bila agitacija — samo propitujem ovaj tako raširen društveni i lingvistički fenomen jezičkog podmetanja. ,,Čovjek uvijek kazuje nešto drugo, nešto više ili nešto manje u odnosu na ono što je htio da kaže", napisao je francuski psihoanalitičar i psihijatar Žak Lakan...

S obzirom na prethodno napisano, čini mi se smisleno da ovaj tekst završim podsjećanjem na to da je orijentalno-muslimanska zavičajnost našeg grada najveći gubitnik u suludoj politici komunista — oni nisu obnovili i turistički aktivirali predivnu Staru varoš. Isti pasivni odnos prema drevnom kastelu iznad Skalina imale su i kasnije vlasti (DPS). Upravo taj dio grada odabrao je naš najveći slikar Petar Lubarda i pretačio ga u najljepši akvarel Podgorice. Doduše, dodao je bijele i blješteće zgrade titogradskog socrealizma... Podgorica je, čini mi se, jedini grad na svijetu koji se odrekao svog starog i historijskog jezgra. Da li je to izazov novim gradskim vlastima — makar da započnu ispravljati staru i bolnu nepravdu, ali i estetski propust?