Vlatko Simunović

Moć tame

Ako nije očajan i ako nije slabić čovjek vjeruje da je moćan. Zato ga prvo nauče da ne bude slabić. To vodi u sve veće zločine. Jedno loše djelo lančano se nastavlja. Kasnije ga nauče svemu što podrazumijeva surovost i licemjerje. Pohlepa je pokretačka sila. Pohlepa od njega traži da se stvrdne. Na kraju okameni.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

O tome ništa ne znam. Jedini kamen prema kojem nijesam ravnodušan je Kamen na kamen s Nedom Ukraden.

Divni dani mog djetinjstva. Ona, za mene, najljepša Jugoslovenka. Trebao sam da je vidim na moru. Bijela. 1977. godina. Nije došla. Sinoć je gostovala u Podgorici. U mom odsustvu. Što se mene tiče nas dvoje smo kvit.

MOĆ TAME

Često mi se učini da živimo s ljudima koji su okamenili. Moć tame. Ta sintagma je u naslovu drame koju je 1886. godine napisao Lav Nikolajevič Tolstoj. Meni je važna jer je igrana je na otvaranju Narodnog pozorišta u Nikšiću 1928. godine. Realistična tragedija u pet činova i priča o moralnoj propasti čovjeka, pohlepi, zlu i posljedicama grijeha. Inspirisana je stvarnim događajem iz ruskog sela. Glavni lik, Nikita, mlad je i nemoralni zavodnik koji živi i služi kod imućne seljanke Anisje. Ona ga zavodi i zajedno planiraju ubistvo njenog bolesnog muža kako bi se vjenčali. Nakon što to učine, Nikita preuzima domaćinstvo, ali upada u još dublje zločine - zavodi pastorku, ima dijete s njom. Zatim pokušava da ubije to dijete kako bi prikrio sramotu. Na kraju, obuzet grižom savjesti, priznaje sve svoje zločine i biva uhapšen.

Prije skoro stotinu godina Nikšićani su oduševljeno prihvatili Tolstojevu dramu. Ta zajednica cijenila je značaj moralnog iskupljenja. Težila mu je. Imala je način da čovjeku da šansu da sebe oslobodi od tereta greške i grijeha. Tražila je rad i razmišljanje. Nije cijenila spontane i površne. Nije cijenila ništa što se može imitirati. Poštovala je sve što podrazumijeva disciplinu i vježbu.

ISKUPLJENJE

Dakle, godina je 1928. godine i Nikšić treba da dobije svoje Narodno pozorište. To je grad u kojem skupljenje nije podrazumijevalo osjećaj. Iskupljenje je bilo čin. Najmoćniji i najimućniji Nikšićani bili su najveći zadužbinari. Ktitorska djela iz tog vremena odražavaju ličnosti ljudi koji su rođeni u vojničkom a stasali u industrijskom stanju društva. Među njima najmarkantniji je Jovo Filipov Golijanin. On je 1932. godine svu svoju imovinu zavještao Nikšiću. Zemljišne komplekse, novac, kuću u Dubrovniku...Sve.

U testamentu je napisao: Vazda sam sažaljevao starce i starice od dobrih i poštenih familija koje su vazda imale svoje pošteno vladanje i pristojno uživanje pa su to nekakvim vanrednim slučajem izgubili svoje imanje na pošten način, ili vaspitavajući svoju djecu, ili ih je neko pojeo i izvarao, pa su u svoje stare dane ostali bez igdje išta i došli do toga, da im treba pružiti ruku da im ko što udijeli, ali im neda njihov ponos, već onako gladuju ili samiru, te je vazda moja želja bila da im u starosti pomognem, što uzmognem starome samorancu koji nije kadar zarađivati svojim životom, tako isto ženi samoranici.

Slikovito. Volio bih da je taj Golijanin pomagao formiranje Narodnog pozorišta u Nikšiću.

Što danas znamo o filantropima i zadužbinarima? Ništa više od onoga što je napisao istoričar Dragutin

Papović u monografiji Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX vijeka. Dovoljno da razuumijemo njihov karakter, način razmišljanja. Dovoljno da znamo što su osjećali.
Imali smo zadužbine kao direktan izraz njihove unutrašnje suštine.

Ne znam zašto ali uz Jova Golijanina uvijek vezujem bana Zetske banovine Muja Sočicu. Pivljanin.

U izvještaju predsjedniku Vlade Milanu Stojadinoviću iz 1929. godine ban navodi podatke za Zetsku banovinu. To vam je današnja Crna Gora, Dubrovnik, Hercegovina...Ukupno 964.574 stanovnika. Sirotinje je po podacima bilo 55.856, nezapošljenih radnika 19.899. Imala je Zetskam banovina 285.739 siromašnih u poljoprivredi iz 64.364 porodice. Imala je 103.254 stanovnika u 24.200 porodica bilo faktički bez ikakve hrane.
Ban Mujo bio je vlasnik polovine Ulice Karađorđeve u Nikšiću. Imao je šesnaest kuća u Dubrovniku, na Stradunu. Imao je skoro cijelu Pivu i gomilu para. Nikom ništa nije zavještao.

Ubijen je u Nikšiću. Njegova žena, banica Joka, umrla je u jednom sobici koja je prokišnjavala. Kažu - gladna.
Na kraju su blago koje su Jovpo i Mujo stekli bezdušno razgrabili. Dok Kosac ne odsvira kraj nikad ne možeš da znaš što je za tebe dobro ali da sam ja neko izabrao bih da ponovim to što je učinio Golijanin.

NARAVOUČENIJE

Možete li zamisliti da Nikšić danas nema svoje pozorište i da će Narodno pozorište u gradu biti otvoreno ovog proljeća.

Možete li zamislitiu da za otvaranje zanatlije i radnici pripreme dramu koja tematizuje tranzicijske zločin bez kazne naspram kojeg su nedjela junaka iz Tolstojeve drame sitna. Da se tu kotrljaju milijarde i stotine miliona eura prikupljenih u mračnim okolnostima. Da se sav taj novac koji ne muči n`o buči kotrlja uz, crkvenjaci bi kazali “sasluženje” instuticija koje bi trebalo da zainteresuje njegovo porijeklo. Zamislite i lika koji zbog griže savjesti prizna zločine i kroz pokajanje traži iskupljenje.

Vjerujete li da bi ljudi na otvaranju htjeli da vide takav rasplet? Vjerujete li da bi rađe klicali liku koji bezočno ismijava pravdu?

Ne podcjenjujte moć tame.