Vlatko Simunović

Loze ili drača?

Sadim loze. Dvadeset godina smo na malom imanju u Lješkopolju. Sadili smo ruže. Dvije starice u prolazu pitaju nas što radimo. Mi pričamo o ružama. Starija od njih dvije kaže: Čupaćete vi njih i saditi loze! Dvadeset godina poslije kopam dubok rov za naše loze. Vrte mi se kroz glavu snovi i običaji. I sjetim se priče koju mi je ispričao Velibor Čolić, pisac.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Da prekine monotoniju dana koje je trošio u miru jedne rezidencije za pisce pođe on do varoši. U varoši crkva, nekoliko restorana, banka, pošta, cvjećara, vijećnica i muzej. Čolić za sobom ima krvav rat, izbjeglištvo i Francusku koja je dovoljno velika da pisca velikog kao on primi pod svoj krov i svoj jezik. Bira obilazak muzeja. U muzeju vidi sliku. Na njoj zajapureni težaci s kukama i motikama i jedan velmoža koji je pred njih stao. Sa svim težačkim bunama u svom bagažu našeg pisca interesuje baš ta priča. Pita kustosa: Što je na ovoj slici?

Kustos kaže: Ovako je bilo. Seljaci su vrijedno radili. Bude neka manje rodna godina i nije im se dalo da feudalcu daju dio kakav dogovor s njim podrazmijeva. On neće ni da čuje. Navlače se seljaci s njim danima. On ne popušta. Na kraju seljaci dignu kuke i motike i pođu na njegovo imanje. Taj svijet ne pamti takvu bunu! Tri stotine godina plaćali su danak pa prekardašilo.

Traže da ih dio muke te godine zaobiđe. Shvata velmoža da je vrag odnio šalu. Izađe pred seljake i kaže: Ljudi, dođite da se dogovorimo.

S prtljagom krune koja je završila na glavi Matije Gupca i hiljadama krvavih težačkih glava razbijenih toljagama najamne vojske koja se s kmetovske muke tovila, pita Čolić: Što je bilo poslije?

Kustos veli: Pa dogovorili su se..

I to bi bilo sve. Događaj što ga pamte naraštaji i priča koja se prenosi s koljena na koljeno. Dan skuplji vijeka za cijelu tu regiju.

VINOGRAD I GRCI

Dok kopam svoj rov ne mogu je izbiti iz glave. Imam šezdeset godina i sadim vinograd. Imaćemo naše loze. Nije baš neki vinograd. Pedeset čokota i stono je grožđe. Dobar  početak. Ne osigurava život ali ga čini vrijednim.

Dvadeset godina života u pitomini juga je trebalo proći da bih se sjetio vinove loze. 

Ne umijem da nadahnuto pišem o vinogradima. Ne umijem da s posebnom toplinom trud vinogradara tretiram kao poseban oblik životne borbe a vino slavim s strašću i lirizmom. To je Viktor Vida znao.

Sva moja veza s vinovom lozom do jutros je bila jedan lijep komad zemlje na imanju mog đeda u brijegu iznad rijeke Vrbnice. Nazvali su Vinograd. Niko se ne sjeća kad su to u Pivi sadili loze ali mi na sred Pive imamo taj svoj Vinograd.

Imamo na đedovom imanju i parcelu na kojoj postoji grčko groblje.

Vinograd i Grke ne poznajem kao dio porodične tradicije. Knjige kažu da smo “starinci” i da su nas tu zatekli kad su nastanili Pivu. Ko su oni a ko mi? Ni to ne znam.

Pozadi je dug niz jatagana, Radosav što su ga zadavili u Travniku, jedan vodenički kamen na kom je moj đed stekao dobar imetak. knjige moga oca, kuće koje su rušili i koje smo gradili...

Cijeli okean uspomena. Čitava vojska vrijednih ljudi. Bezvrijednih nemamo. Nijedna ih crnogorska familija nema. Imena ne fali. A imamo li nečeg što je simbol dugotrajnog rada i strpljenja. Recimo, vinograd koji zahtijeva stalnu brigu kako bi donio plodove i star je 100 godina. Mi nemamo. Samo ta dubrava stoji  na brijegu iznad Pivskog jezera pod kojim je prije 52 godine zanoćila naša rijeka. Samo to ime...

Sadim naše loze i mislim koliko nas iza sebe ima nešto što se vjekovima s ljubavlju i trudom njeguje. Koliko imamo toga što se vezuje za život, plodnost, trud, porodičnu povezanost a da nije vezano za čast, bunu, rat, revoluciju, osvetu...Mislim na zanat.

ZNANJA. IMANJA.

Koliko nas u ovoj zemlji ima nešto što je vjekovima u porodičnom vlasništvu pa simbolizuje kontinuitet i prenos tradicije s generacije na generaciju? Kubure i sablje ne računam.

Dohvatio sam se juče trnokopa i sve miuslim da ima nečeg u lozama. Slovenci često koriste vinograd kao metaforu za domovinu. Kod Prešerna vinograd je epicentar idiličnog krajolika i nacionalnog identiteta. U Mariboru raste najstarija vinova loza na svijetu. Stara je više od 400 godina.

Slovenija nikad nije bila gnijezdo junačko ali Slovenci brane svoj vinograd.

Daleko je Slovenija. Daleko je i ona varoš iz priče koju mi je ispričao Velibor Čolić.

Sadim naš vinograd i sve mislim što bi bilo da smo ostali bez jedne naše grdne pogibije u prošlom vijeku?  Što bi bilo da su muškarci umjesto da otimaju tuđe koze sadili svoje loze? Što bi bilo da su nas predstavljali mudraci koji prije nego što se razigra crna beštija nađu način da se s jačima od sebe dogovore?

Mislim da bi ovo što vidim oko sebe bio vinograd pun ljupkih mladica vinove loze a ne ostarala, napuštena i u draču obrasla zemlja koju pustoše krvomutnice.