Vlatko Simunović

Riječi su vrata pakla

Mislite li da postoje riječi koje mi trebale biti zabranjene? Grube, proste, pogrdne riječi lagano stiču pravo građanstva. Što se kroz njih želi i čemu se s njima daje smjer?

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

RIJEČI SU VRATA PAKLA

Pisao jedan Crnogorac knjazu Nikoli. Piše da je jesenas uzeo od Dušana Stankovoga trideset perpera ne bi li prehranio svoju sirotinju. Obećao ih je vratiti do Đurđeva dana. Proljeće je. Stiže Đurđev dan a ta rđa, Dušan Stankov, ište svoje. Da ne dužim, traži junak knjazu na zajam trideset perper i spasi mu obraz pred tom rđom. Knjaz svojeručno, na poleđini, napiše : Iš!
Primjeren odgovor!

To je, za sada, meni jedini poznat primjer grube riječi u pisanoj ostavštini klasične Crne Gore. Pamflete ne računam To je talog grke muke i političkih afera.

Pročitao sam hiljade stranica koje su napisali putopisci. Svi naglašavaju odmjerenost ljudi dok misle i govore. Potomci smo ljudi koji su vrijednost riječi određivali kroz njihovu upotrebu i posljedice u stvarnom životu.
Za svaku pogrešnu riječ brzozborcu je slijedilo dvadesetak čibuka po rtenici. Rtenica je kičma. Čibuk je drveni, ljeskog, dugačak i težak.

Homer je riječi smatrao krilatim. Krilata riječ i ograda zubna. To su slike iz kuće jezika herojskoga svijeta. Danas riječi oblikuju tastature. Najuspjelilijma se smatraju one koje izađu kroz vrata pakla. Dvije takve riječi su riječi pi i mrš.

SVIJEST I SAVJEST

Grubost, prostota, primitivizam, vjekovima su najsigurnija sredstva osvajanja ljudi i prostora. Krstaški pohod na Konstantinopolj, varvari koji pustoše Rim, konkvistadori koji pljačkaju carstvo Inka, nesretnik koji je zapovijedio da se spali biblioteka u Aleksandriji, kineski car koji je izdao zapovijest da se unište sve knjige, Lenjin, Ernst Rem. Povijest je naslagala stotine hiljada stranica pisane građe o njima s njihove se životne priče mogu svesti na najgori mogući naturalizam. Lične nesuglasice sa svijetom ljudi često rasprave instrumentima sile. Nešto od toga prepoznajem u sve učestalijoj potrebi ljudi da stavove o konkretnim fenomenima iskazuju lapidarno, riječima pi i mrš. Za sad, to rade u nišama virtuelnog svijeta. Crnogorska riječ posiječ danas je mrš. U mrtvoj trci s njom je riječ pi. Efektan su način da u carstvima Marka Zuckerberga ili Elona Muska neko iskaže svoj stav o konkretnom problemu, stanovištu, fenomenu, stvarnoj osobi, opštom gravitacionom središtu neke ideologije. Društvene mreže nijesu prostor rezervisan za kosmološka osmatranja ali sam poprilično siguran da je svako pi ili mrš protivno svijesti i savjesti. One su svjedoci rastuće moći netolerancije. Kroz njih se artikuliše nešto misaono uticajno i živo u pokretima koje reprezentuju “govornici”. Katastrofalne stvari uvijek rastu na ivicima. Za sad su pi i mrš samo riječi s ruba pameti, kloaka teško striješnjenog duha...Promolile su se iz zbrke i smetenosti beskonačne jame koja se pod našim svijetom otvorila.

SJEĆANJE JEZIKA

Nemamo index zabranjenih ili cenzurisanih riječi. Ne mislim ni da bi ga trebali imati. Istorijski posmatrajući stvari, svaki od tih kataloga u potpunosti je bio uzaludan. Svi autoriteti koji su istorijski iskazali ambiciju da ih sačine indekse zabranjenih knjiga, riječi ili ideja samo su ih osnažili. I riječi i knjige i ideje.

Riječi i njihovu upotrebu u književnosti, politici, ponašanju reguliše zdrav razum. Ne slobodna volja. Zdrav razum. Ta sintagma manje je apstraktna u odnosu na sintagmu slobodna volja koju u Crnoj Gori nastojimo da dokučimo ne oslanjajući se na čistu svijest. Ne bavim se pokušajima regulisanja jezika ili ideja. Pitam kako su ljudi prepoznali pragmatičnu vrijednost dvije grdne riječi - pi i mrš. Ne pravim od bruke nauku. Pitam zašto su nadmoć prostakluka nad svakim mišljenjem ljudi počeli uzimati zdravo za gotovo.

Kažu da je jezik pamćenje naroda i da je u jeziku akumulirana mudrost vremena. Znam nešto malo o filozofiji jezika. Ništa posebno. Dovoljno da razumijem da smo dospjeli u rupu. Znam da je ovo rupa jer me jezik podsjeća da je samo u jazbinama prljavština intelektualna finalnost.

Kao osnovne kriterijume istine i značenja civilizacija naglašava praktičnost, iskustvo i korisnost. Sve ideje i sva vjerovanja treba vrjednovati prema njihovim praktičnim posljedicama i korisnosti. Kao pragmatični ljudi možemo se držati površinskog sloja. Ako hoćemo da govorimo o njima možemo reči da naši sagovornici koji nas vrijeđaju, ako im ponestane logičkih ili činjeničnih temelja za nastavak rasprave, pribjegavaju uvredama kao posljednjem sredstvu da „pobijede“. Možemo misliti da je tema osjetljiva ili lična, pa burno reaguju i gube kontrolu nad emocijama a uvrede koriste kako bi povratili osjećaj moći ili dominacije. Možete za njih naći stotinu opravdanja. Recimo da neslaganje doživljavaju kao lično napad pa odgovaraju agresijom ili su smeteni jer nijesu naučili kako da vode konstruktivne diskusije, pa agresiji daju prednost u odnosu na argumentaciju...Hiljadu je izgovora a istina samo jedna.
Znanje nastaje kroz iskustvo i prilagođavanje. Okruženi smo ljudima koje vrijednost riječi kroz njihovu upotrebu i posljedice u stvarnom životu mjere s tanjega kraja. I tu smo ponovo na temi jezika u kojemu se očituje civilizacija jednog vremena i onih grubijana koji nesporazume sa svijetom rješavaju nasiljem. Fleksibilno razmišljanje i rješavanje problema. Civilizacija vremena sadašnjeg ogledaće se u dvije šporke riječi - pi i mrš. Ostalo još da se nekog kofera sa šiframa za aktivaciju supersoničnih nuklearnih projektilima dokopa vješt govornik.