Tufik Softić

Gledao sam s Koma plava

Sinoć sam uz času vina u trenucima opuštanja na jutjubu pronašao koncert Bulata Okudžave, mog omiljenog kantautora iz studentskih dana, ali sam stišao toliko da nekako ne čuju oni što štite autorska prava ruskih muzičara i da mi, kako je krenulo, ne banu u kuću, uhvate me na djelu i podnesu račun.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Aha prijatelju, tu si se sakrio i slušaš. Auuu, pa ti si skoro čitav koncert odgledao, mrčo. To ti košta ovoliko i ovoliko, kažu.

Mučenik, šta da radim? Nije što mi pokvariše noć i zadovoljstvo, nego ako ne platim odmah, onda me utuže, a sudovi kakvi su nam, odmah presude u njihovu korist. Ako ne platiš, slijedi blokda i izvršenje, i troškovi izvršenja preko svega. Jednom sam, onako za sebe, pomislio kome ide taj novac, da li će ga dati nasljednicima Bulata Okudžave? Nešto nisam baš siguran.  

Onda mi se javi vrlo ozbiljna ideja i počnem  da  razmizmišljam o tome kako bi mnogo bolje zaradjivao od ovog posla kojim se bavim kada bih osnovao nevladinu organizaciju za, recimo, zaštitu autorskih prava muzičara Polimlja. Naći ću neku lijepu skraćenicu.

Na prvi pogled izgleda neozbiljno, ali to bi bilo višestruko korisno i u skladu sa evropskim standardima kojima težimo. I onda od radio stanice do radio stanice, od kafića do kafića, od hotela do hotela, od Plava do Bijelog Polja. Hvatam ljude na djelu i namećem evropsku obavezu da plaćaju muzičke autore iz Polimlja, i donjeg i gornjeg.

Nikakav problem, organizovaću i osnivačku skupštinu, ima nas baš dosta koji jedva sastavljamo početak i kraj mjeseca, samo im obećam redovan priliv sredstava od zaštite autorskih prava muzičara, a muzičarima iz Polimlja istovremeno obećam dobre nadoknade da pristupe udruženju. Naravno, izlobiram da budem predsjednik ili direktor NVO. Imam i dobro odijelo za tu priliku, a i para više neće faliti za lijepu i skupu kravatu.

U suštini, stvari su vrlo jednostavne. Štitim sve autore koji, recimo, izvode pjesmu “Gledala sam s Koma plava”.

Onda krenem od Berana koji se pominje u pjesmi i počnem sa oporezivanjem svakoga, od ćevabdžinice, kafića do radio stanice. Onda odem do Kolašina, “mala varoš ali fina”. I tamo oporezujem koga kod stignem. Za risorte je posebna cijena, uvećana u skladu sa njihovom platežnom moći, a osim toga imaju televizora, broja im se ne zna.

Šta se ono u pjesmi još vidi sa Komova? Prijepolje, Bijelo Polje bješe bolje, tako nešto. Pa onda zaredamo po Bijelom Polju, a tamo slastičara, ćevabdžinica, hotela i motela, radio stanica, koliko hoćeš. Svi ima da plate.

E, sad malo je nezgodno sa Prijepoljem i Novom Varoši, nisu u Crnoj Gori, a prilikom pisanja statuta zaboravili smo da stavimo kako štitimo cjelokupnu svjetsku mizičku baštinu. A možda i nije tako strašno, možda je i bolje. Mi ćemo da budemo skromni i da se fokusiramo samo na Gornje i Donje Polimlje. Pa ako neko hoće u bratske ili sestrinske odnose sa nama, sklopimo ugovore o saradnji. 

I onda, ko god ne plati, utuzimo ga. Priložimo ugovore sa sestrinskim organizacijama, a sudovi već imaju ono što se zove sudska praksa. Svaki spor dobijamo. I zbogom sirotinjo. I da, sjetio sam se kako bi mogla da se zove naša organizacija za zaštitu autorskih prava muzičara Polimlja. GSKPP. Gledao sam s Koma plava. Ovo drugo P u skraćenici znači Polimlje.

Treba iskoristiti trenutak. Prilagođavamo se evoprskim standardima, a konkurencija se podržava. Radimo sve po zakonu i pratimo zakone, promjene. Kao što pratimo ko šta sluša i pusta. S Koma ništa ne može da nam promakne. Gledamo mi i osluškujemo i prema centralnom dijelu Kuče Marka Miljanova i južnom dijelu Crne Gore. U ovoj narodnoj pjesmi sve se vidi i do mora.

Aaa, neće moći baš tako? Zašto? Sve je ovo već viđeno i niko se do sada nije pobunio. Na kraju, mora neko da plati autorsko pravo i Dulu Rajkoviću kada u onoj čuvenoj kafani u Andrijevici zagrmi s mikrofona “Gledao sa s Koma plava”, a počnu da lete čaše i flaše.