Lidija Glišić

Kratka istorija gradske šetnje

Grad je oduvijek bio svjedok istorijskih događaja, u njemu su se susretale civili-zacije, prelamale epohe, rušen je, osvajan, mijenjao je svoje lice i jezike, dok su i oni koji su kroz njega projurili, baš kao i oni koji su njime lagano prošetali, u gradu ostavili svoje tragove.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Danas, u opisu načina života u gradovima, možemo često čuti izraz “walkability” kao način kretanja čovjeka koji živi u gradu i svojstvo okruženja koje mu to omogućava. “Prohodnost hodanja”, kako bi se grubo mogao prevesti ovaj pojam, obuhvata fizičke, socijalne i političke aspekte gradskog prostora koji utiču na mogućnost da se ljudi udobno, bezbjedno i prijatno kreću pješice.

Danas smo svjedoci da ljudi u gradovima odvajaju slobodno vrijeme kako bi šetali, hodali ili trčali krajevima grada koji su za to pogodni. Osim zdravstvenog aspekta, jer se hodanjem čovjek bori da prevaziđe “sjedelački način života”, walkability je značajan i iz ekoloških razloga, jer više pješaka na ulicama smanjuje zagađenje vazduha u gradovima. Zato nas danas u najvećim metropolama posmatraju zeleni krovovi na vrhovima zgrada pretvoreni u bašte.

Otuđenje, kao još jedna odlika savremenog života, može se uspješno prevazići in-terakcijom među ljudima u javnim prostorima, osmišljavanjem i izgradnjom javnih prostora koji te susrete omogućuju, čime grad postaje prijatniji za život. Za-to moderna arhitektonska rješenja javnih prostora imaju tendenciju da budu prilagodljiva različitim namjenama, od neformalnih susreta do kulturnih događa-ja.

Prilagođavanjem arhitektonskih građevina šetačima, pretvaranjem javnog pro-stora u oaze prijatnosti i druženja, ti prostori postaju dio života, uspomena i sjećanja, kako kaže Gaston Bašlar. Upravo prostor, a ne vrijeme, podstiče naše pamćenje: “Kalendar našeg života nije ništa drugo nego njegova galerija slika”. Bašlar prostor ne posmatra samo kao fizičku kategoriju, već kao nešto što posjeduje simboličke, psihološke i poetske dimenzije.

Walkability je svakako odraz postmodernog načina života, fluidnog života, kako je govorio Zigmunt Bauman. To je “život pun novih početaka i brzih završetaka.” U gradu gdje se sve mijenja svakodnevno, od poslova do međuljudskih odnosa i identiteta, prohodnost grada mora da omogući tu fluidnost. Grad nije samo ur-banistički plan, već i dinamična mreža ljudskih kretanja i interakcija, mjesto sa više lica koja zovu da ih otkrijemo.

Flanerizam

Moglo bi se reći da se jedan drugi šetač kretao evropskim ulicama, prije svega Pariza, na prelazu dvije epohe. Flaner (franc. flâneur) je takođe šetač koji će iz 19. u 20. vijek, u epohu moderne, ušetati usamljen u gomili, istražujući grad najčešće bez određenog cilja. Ta nova epoha, u nove gradove i u društvo koje se uporedo mijenjalo, u šetnju gradom uvodi usamljenog pesimistu, koji nerijetko bježi od stvarnosti, vođen intuicijom, dovodeći u pitanje religijske, političke i društvene dogme. Slavnim ga je učinio Šarl Bodler koji je ovog uličnog šetača ili gradskog lu-talicu nazivao i pasioniranim posmatračem - “biti centar svijeta, a ipak ne biti viđen”.

U ovom našem vremenu, baš kao i u epohi moderne kada su gradovi tek počeli da postaju i umjetnička djela arhitekture, ta neprolazna ljepota gradova biće prepoznata upravo zahvaljujući vizuri iz koje na nju gleda šetač, zahvaljujući nje-govom oku da je uoči i koraku da ga do nje odvede.

Francuski filozof Mišel de Serto povezivao je čin pisanja sa hodanjem, a gradovi su u književnosti često jedan od glavnih likova: setimo se Džojsovog Dablina, Londo-na Miloša Crnjanskog, Istanbula Orhana Pamuka, Kaporovog Beograda, Nikšića Vita Nikolića, Vitmanovog Njujorka, Lavova Adama Zagejevskog …

Digitalni flaner

Danas već možemo da govorimo i o digitalnom flaneru, onom koji luta kroz vir-tuelne prostore, često besciljno i usamljeno, ili o blogeru koji svoja iskustva osvo-jenih gradova dijeli sa drugima, kao što je to nekada činio Italo Kalvino u svom romanu “Nevidljivi gradovi” u kome Marko Polo Kublaj Kanu opisuje gradove kroz koje je prošao, a koji zapravo nikada nijesu postojali.

Šetnja gradovima koja je počela flanerizmom u epohi moderne, a nastavila se u novoosmišljenoj prohodnosti savremenih gradova, očigledno će svoje nove vi-dove razvijati u skladu sa novim oblicima kretanja - bez ijednog načinjenog ko-raka, virtuelnim prostorima.

Ipak, teško je zamisliti da će ovakvo iskustvo digitalnim šetačima pružiti zado-voljstvo fizičkog dodira sa jednim gradom - senkama njegovih ulica, razmaknutim zavesama privatnih života, mirisima iz vrtova, susretima sa drugim prolaznicima, ili prostog uživanja u hodanju kao kretanju koje nas uvijek iznova oživljava.