Vlatko Simunović

stav

Vitezovi ništavila

Prošle su sedmice u zgradi budvanske komunitade izabrani predstavnici naroda pomjerali granice. To što su kazali jedni drugima ranije nije izgovarano van periferijskih kafana, baraka za smještaj zatvorenika angažovanih na prinudnom radu ili ledina uz željeznične nasipe na kojim se iskupljaju beskućnici i pijanci. Bjesomučnim uvredama na račun sagovornika i voditelja jedne televizijske emisiji pridružio im se i narodni tribun Bato Carević, nekadašnji granonačelnik Budve. Pomalo je tužno ali lijepa je to bila prilika da se aktuelizuje knjiga priča koju je inspirisanih likovim profilisanim u ambijentu budvanske tame napisao Dragan Radulović. Vitezovi ništavila. To joj je naslov.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

STARA ŠKOLA

Za početak prepričaću vam nešto s margine u pijesku vremena zaboravljene rasprave na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

Davno je to bilo i rasprave i moral imali su smisla. Otkrivali smo sistem vladavine gdje građani direktno učestvuju u donošenju odluka. U to doba taj poredak slavili smo kao dostignuće antičke Grčke. Amerikanci i Englezi nije još druge strane okeana vrijedni pomena.

Mudraci su žustro raspravljali u onoj sali uz dekanat gdje sa zida na vas motri s platna Nikole Gvozdenovića Gvozda ljudsko biće koja stenje pod teretom drače koju je uprtilo pa se seka se s tim bremenom uz planinu.

U jednom trenutku dotakli su se pitanja što je čovjek bez časti i morala. Sociolog Slobodan Vukićević imao je kratak odgovor. Kazao je : Ništa.

Neko je podsjetio na Sartra koji je govorio o “ništavilu” kao nečemu što prožima ljudsku slobodu. Praznina koju imamo kao slobodno biće kao potencijal da stvaramo svoj identitet i značenje. 

Zadesio se tu i jedan iz inženjerske ekipa koja je u Nikšiću bila jaka i sa stavom. Pričao je o kvantnoj fizici. Pominjao je koncepte koji nalikuju ideji praznine. Vakum nije “prazan” u klasičnom smislu. Umesto toga, on je “pun” kvantnih fluktuacija i potencijala, što stvara osnovu za stvaranje čestica. Ako dobro pamtim sugerisao je da bi praznina mogla biti osnovna priroda svemira, jer ona sadrži sve potencijale za nastanak stvarnosti. 

Da ne dužim opšte je prihvaćeno mišljenje da praznina nije samo “nedostatak nečega”, već osnovna, nevidljiva realnost koja omogućava sve što postoji. Svi su se vratili na osnovu temu. Zaboravio sam da napišem. Razgovarali su o demokratiji.

Poslije smo do fajronta i mi mladi studenti raspravljali u kafani. Momci koji su dobro podnosili alkohol i plaćali piće za sve bili su jako rezervisani prema toj ideji. Svi koji su se “na vrh glave” pobijali nakon petog piva i rijetko se hvataju za buđelare bili su entuzijasti.

Ko je od nas bio u pravu vidjeli smo na pokaznoj vježbi u budvanskom parlamentu.

NOVA ERA

Manifestacije poražavajućeg posrnuća u glib mržnje. Ne mržnje poražavajuće za demokratiju. Mržnje poražavajuće za ljudsku vrstu. Izrazi, riječi ii ponašanja koja nanose emocionalnu bol,povredu. Omalovažavanja nečijeg dostojanstva, samopouzdanja i identiteta u domu koji je simbol autoriteta najstarije urbane cjeline na teritoriji Crne Gore. U Budvi koji je mati trgovine, zanatstva, priče i pjesme. U Budvi koja je decenijama bila naša najljepša riječ. Mati sunca i agave...Imali su Crvenu komunu. Imali su sve. Sad je to vašarište. Imaju sumnjivu tminu.

Što je ljude primoralo da u mjestu koje je bilo sinmbol razvijene civilizacije rezonuju i komuniciraju kao varvari. Koja to snaga oblikuje mikrokosmos izabranih predstavnika naroda? Ko su ti ljudi?Kako je na pjeni od mora razum postao balast? Kako je razum u Budvi postao nezamisliv kao mogućnost?

E, smo na terenu praznine i ništavila o kom su raspravljali oni mudraci s Filozofskog fakulteta ne sluteći da anticipiraju ishod našeg iskustva s demokratijom. O starih Grka do danas evropski teren takvu ne prepoznaje.

Iskomplikovaću stvari ali moram podsjećati.

Imate nekoliko velikih sistema mišljenja koji njeguju ideju da je praznina suština svega što nas čini i svega što se može iskusiti čulima. Svega što vidite, što možete omirisati, dodirnuti, okusiti. Svega što je vrelo, toplo, mlako, hladno...

U različitim oblicima taj se koncept njeguje na od Japana do Tadžikistana. I na Zapadu praznina ima svoje mjesto. S prazninom se istrajno bave i filozofi i fizičari.  

U istočnim filozofijama praznina je ključna. U budizmu, pojam “šunjata” (praznina, ništavilo, stanje ničega) označava prirodu stvarnosti. Sve su stvari međusobno povezane i nestabilne. Sve što postoji je prazno od trajne i nepromjenljive suštine.

U taoizmu praznina se odnosi na “Tao” (Put), koji se često opisuje kao prazna, neodređena sila koja je osnova svemira. Tao je izvor svega što postoji, ali nije konkretan. Nije definisan u ljudskom smislu. U tom kontekstu praznina je punina potencijala i neiskazane stvarnost. Punina potencijala. Što god to značilo.

U zapadnoj filozofiji Martin Hajdeger jedan od najuticajnijih filozofa 20. vijeka, razmatrao je koncept “ništa” kao esencijalni element postojanja. Za njega ništa nije samo apstraktni pojam. Ništa je suština bića.

Baš kao da su svi čitali Hajdegera, u Budvi je “ništa” kojem teže neka ljudska bića prostor u kojem može manifestovati sve što ih opravdava pred svijetom. Potonjih nekoliko dana svjedočili smo što donose neostvareni, neizrečeni potencijali demokratije konsolidovane u glavama ispražnjenim od svega što nije plod predrasuda, sujete, proračuna bruto izgrađene građevinske površine , kamatnih stopa, inča i cola...

Budva. Nije to samo demokratija ispražnjena od predrasuda, želja i prekomjerne kontrole, koje se, strahujući za mudrost pribojavao Sokrat. To je trijumf vitezova ništavila. Ne komentarišem ishod. Tema je kontekst.

Pomjerili smo granice. Englezima i Amerikancima trebalo je nekoliko vjekova da obesmisle koncept demokratije. Mi smo to učinili u vremenskom okviru samo jednog pokoljenja.

Jači smo od sudbine.