Tufik Softić

Kudi, miluj - samo ne udaraj po džepu

Ako je nekoga iznenadila informacija da je stupanje na snagu novog zakona o šumama, kojim je trebalo da se formira jedno državno preduzeće i konačno prekine sistem koncesionog gazdovanja, odloženo za još godinu, onda mora da je neobaviješten i da živi u iluziji kako je šumarska mafija pobijeđena. Kao što ni jedna druga nije iskorijenjena za ovih pet godina od promjena vlasti na državnom nivou, tako se i šumarska opire i ne da baš tako lako.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Odavno je neko ko dobro poznaje problematiku i matematiku konstatovao da je unosnije biti u šumi i raditi sa šumom, nego rizikovati i švercovati drogu. U šumarstvu je sve bilo  pokriveno papirima i jedan takozvani »lopovski projekat« ozakonjen. Sve i da hoćete, ljudima koji su dvadeset godina u tom poslu nagomilali brdo novaca, ne možete ništa. Ali se može makar prekinuti, a evo, opet se odlaže.

Bio sam dvadeset godina mlađi, kada mi je u zvaničnom razgovoru poslednji direktor nekadašnjeg rožajskog drvno industrijskog giganta »Gornji Ibar«, Hasan Kurtagić, upotrijebio taj izraz. Dakle, čak prije dvije decenije Kurtagić je tvrdio da šumarska mafija u Crnoj Gori ne samo da postoji, nego da bi na njenom primjeru, kako je organiozovana da joj se ne uđe u trag,  mogla da se uči i sicilijanska mafija. 

Sjećam se kao danas da mi je rekao da o mafiji na Siciliji sve znamo. Na Siciliji se znaju i imena. O šumarskom mafiji u Crnoj Gori se ništa ne zna. Zna možda nekoliko ljudi, a onda su loši svjedoci, i dobro je da živu glavu izvuku, pričao je Kurtagić. Ovaj čovjek je smatrao da je šumarska mafija, u smilu u kojem se o njoj može govoriti,  nastala odvajanjem šumarstva od drvoprerade 1990. godine, i da se 'opasno razvila'.

Ona se, tvrdio je, od tada samo 'kotila', tako da je vrlo moćna u državi, i ne može se sa njom lako izaći na kraj. Vrlo su nezgodni. Beskrupulozni. Nagrđuju ne samo šumarstvo i drvopreradu nego i šire. Njima je vrijednost novac, i možete im bilo šta govoriti, kuditi ih ili milovati, njima je svejedno. Samo  im nemojte udariti po džepu, savjetovao me Kurtagić.  Da ne bi bilo dileme, taj razgovor vodimo još 2005. godine.

Ovaj hrabri čovjek je još tada smatrao da vrh mafije treba tražiti u šumarstvu, a koncentričnim krugovima da  je povezana sve do dna -  do krajnjih manipulanata. Da su u to kolo uvezani i pojedinci iz politike, finansijke policije, javne policije, carine, šumskih uprava po gradovima.

U Rožajama se, svjedočio je, po jedno  pleme uvijek borilo za prevlast radi pljačke. Ali u svim gradovima imate određene ekipe. Sve je to tako lijepo uvezano, da ga je skoro nemoguće razbiti. Ali kada bi se htjelo, to i nije tako teško. Treba recimo pogledati godišnji etat koji je javni dokument, i uporediti ga sa prijavljenom sječom i stanjem na terenu.

U praksi, u svakoj državi pljačka je jednačina sa jednom nepoznatom. A kod šumarske mafije su dvije jednačine sa dvije nepoznate. Međutim, dobar matematičar može da dođe do rezultata. Hoću da kažem, pričao je Kurtagić, da je duplo teže njih dokazati nego ostale, ali ko hoće i ima znanje može duplo lakše. 

Privilegovani u šumarstvu, objašnjavao mi je, dobijaju na panju najbolja odjeljenja za po deset eura po kubiku, a mogu odmah da ih prodaju po 30,  i to nerijetko rade. Ima ona narodna - iz šume se niko nije vratio praznih ruku, a oni su stalno u šumi, govorio je tadašnji direktor »Gornjeg Ibra« koji je pokušavao poslednjim atomom snage da spasi taj drvni gigant koji je izgradio sve što je vrijedno u Rožajama. 

Nije mu uspjelo i  kazao je kako  je  moćni šumarski lobi odveo u stečaj i to preduzeće. I to je dokumentovao podacima o tome da je 1989. “Gornji Ibar” preradio 72.000 kubika čamovine, a nakon njegovog dolaska za direktora mogli su obezbijediti samo minimum sirovina. Potkrijepio je to i brojkama - prve godine njegovog dolaska imali su 12.000 oblovine, iduće dvije godine, uz veliko angažovanje i izvozne aranžmane, nekako su uspijevali da namaknu po dvadeset hiljada, da bi u 2001-oj godini ta količina pala na desetak hiljada, a u 2002-oj samo 6.000 kubika trupaca, i to truleži! Kurtgakić nije imao dilemu i već tada je javno tvrdio da razlika od šest hiljada kubika do 70.000 kubika - završava u privatnim džepovima.  

Crnogorskim šumskim blagom se, kaže, bave na nezakonit način ljudi kojima to najmanje pripada. Ljudi koji su shvatili da se u uslovima tranzicije može uraditi mnogo toga nezakonitog što nikada neće biti sankcionisano. Ljudi koji su vidjeli svoju ličnu istorijsku poziciju da mogu biti bogati preko noći i obezbijediti svoje pra-pra-praunuče. To i čine, i to je vidljivo golim okom. 

Ovaj prvi zvizdač u toj oblasti shvatio je da vodi borbu sa vjetrenjačama. Dobio je prijetnje, ozbiljne. Povukao se iz šumarstva. Nije se bojao za sebe. Već za porodicu, za djecu koja su tada bili studenti. Kada sam ga mnogo kasnije poslednji put čuo telefonom i pitao da li se nešto promijenilo, rekao mi je da jeste, ali na gore, da bi ponovio sve što je pričao početkom dvijehiljaditih.

Pitao sam ga u kom pravcu da dalje istražujem šumarsku mafiju, rekao mi je da je to jednostavno i da treba ispitati porijeklo imovine ljudi iz šumarske struke. Da su neki bili vrlo siromašni  prije nego su preuzeli poslove u šumarstvu, a da su postali među najbogatijima u Crnoj Gori.

Da je samo jedan od njih, za jednu sezonu, kupio šest stanova u Podgorici! Možda ima još neko da sumnja da su za dvije decenije preko ovog »lopovskog projekta« iz Crne Gore izneseni ne milioni, nego milijarde. Ponešto o tome ko, koliko i gdje, znam. Ali što bi rekao Hasan – kudi, miluj, samo im ne udaraj po džepu.I ja potpisujem sve što sam napisao tada, prije dvadeset godina. Prihvatam to što će neko reći da se stvari mijenjaju, ali mene ne iznenađuje odlaganje primjene novog zakona. Još godinu dana u šumi, ihaa, a iz šume se niko, rekao bi ovaj zviždač, nije vratio praznih ruku.