Lidija Glišić

Sjećanje u digitalnom dobu

Digitalno doba je svojim posredovanjem u ličnim sjećanjima odavno počelo da oblikuje i kolektivna sjećanja šire društvene zajednice.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Sjećanje koje počinje u prošlosti, a završava u sadašnjosti, predstavlja proces između te dvije tačke. Putovanje među njima omogućuju upravo posredovana sjećanja koja predstavljaju način na koji mediji – od književnosti i filma do interneta i društvenih mreža – utvrđuju, modifikuju i prenose sjećanja. U digitalnom dobu, naše uspomene sve više zavise od tehnologije i platformi koje ih arhiviraju, preoblikuju i interpretiraju.

O tome da je prošlost stalno prisutna u našoj sadašnjosti govori Joze Van Dejk, autorka knjige „Posredovana sjećanja u digitalnom dobu“, navodeći kao jedan od primjera takvog sjećanja „Dnevnik Ane Frank“, koji je decenijama ostao ključni posrednik za razumijevanje holokausta. U kontekstu odnosa individualnih i kolektivnih sjećanja, te posredovanja između bolnih uspomena iz prošlosti i njihovog sagledavanja među sadašnjim i budućim generacijama, danas se sve više koriste digitalni alati i vještačka inteligencija.

Upravo smo ovih dana, povodom osamdeset godina od oslobođenja, ponovo oživjeli sjećanja na koncentracioni logor Aušvic.
Osim interneta i društvenih mreža koji brišu vremenske i prostorne granice između sadržaja i korisnika, u digitalnoj kulturi sjećanja na holokaust danas su prihvaćeni i drugi novi posrednici: proširena stvarnost, video igre i vještačka inteligencija.

Kao način da se posreduje u očuvanju sjećanja na holokaust, danas se koriste QR kodovi koji putem aplikacija za njihovo čitanje na pametnim telefonima nude mogućnost direktnog povezivanja fizičkih lokacija sa sadržajem na internetu.

Projekat koji izaziva debate o granicama i obrazovnoj ulozi virtuelnih sadržaja u kulturi sjećanja holokausta su video igre. Jedna od takvih igara je “Witness Auschwitz”, koja koristi virtuelnu 3D repliku logora, pri čemu se oslanja na svjedočenja preživjelih o svakom detalju života u logoru, od svjetla u barakama do specifičnih zvukova, kako bi učesnik u igri postao svjedok rekonstruisanog života logoraša kroz emotivno iskustvo njegove proživljene svakodnevice.

Zahvaljujući upotrebi vještačke inteligencije, realizovan je i projekat u okviru kojeg je prikupljeno preko 50 hiljada svjedočenja preživjelih logoraša s ciljem da VI u realnom vremenu omogući komunikaciju posjetilaca i virtuelnih logoraša. Na ovaj način omogućen je dijalog između osobe koja je preživjela holokaust i sagovornika u dalekoj budućnosti.

Sjećanje posreduje između prošlosti i našeg ličnog identiteta u sadašnjosti, i zato od načina na koji održavamo svoje sjećanje živim zavisi i kolektivno pomirenje prošlosti i sadašnjosti. „Kao privatne kolekcije, posredovana sjećanja sačinjavaju mjesta gdje se lično i kolektivno susreću, stupaju u međudjelovanje i sudaraju”, kaže Joze Van Dejk.

Razvoj medija i digitalnih tehnologija skraćivao je vremenom put od individualnog ka kolektivnom, da bismo danas bili svjedoci neutažive želje koju je digitalizacija učinila potpuno ostvarivom – da sve lično postane i javno.
Razvojem digitalnih tehnologija mijenjala su se i lična sjećanja dobijajući nove, drugačije oblike: fotografije više ne žute vremenom, dnevnici su postali digitalni, a pisma elektronska…

Otkako smo dobili mogućnost da digitalne fotografije mijenjamo koliko želimo, kao i sebe na njima, u pitanje je dovedena i realnost našeg sjećanja na same sebe. Jer, poslije protoka vremena, i nama i drugima ostaje samo sjećanje u vidu digitalne fotografije na fotošopiranu verziju sebe.

Dragocjenost sjećanja koja smo fotografijama pokušali da sačuvamo devalvirali smo potrebom da telefonom ovjekovječimo baš svaki trenutak svoje svakodnevice, ili, kako piše Van Dejk: „Fotografije stiču vrijednost kao trenuci, ali gube vrijednost kao uspomene.”

Doba u kojem živimo ne daje sjećanjima vremena da se ohlade i postanu uspomena, što bi rekao pjesnik Zbignjev Bjenjkovski: „Još se moje sjećanje na tebe nije ohladilo i nije se formiralo u uspomenu. Stalno si nezavršena u mašti…”

Priznajući pozitivne strane dugovječnosti digitalizovane stvarnosti, možda nam danas, u posredovanim sjećanjima ovog našeg doba, ipak nostalgično nedostaje vrijeme da se uspomene slegnu, a mašta odradi nezavršeno.