[ Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore ]

zapisano

O teškim vremenima

"Komšija, goveda su vam provalila kotar i one puške su poispadale - rekao je Rušid Baor Mileti, sinu Pavićevom, kada se iznenada pojavio ispred kuće Kljajevića. Moj čukunđed Mileta, zvani Šoro, streknuo je i oštro gledajući Rušida u oči uzvratio – Kakve puške? Mi nemamo nikakve puške. - Dobro! Nemate! U redu je! Ja nisam ništa vidio, ali ih ipak sklonite da ih ne vidi neko drugi, smireno je rekao Rušid, okrenuo se i otišao“, pričao je svojevremeno, o teškim vremenima, Mile Kljajević iz Bara, kod Kovrena, koji je dobar dio života odživio u Čačku kao rukovodilac u tamošnjem Centru za socijalni rad.

Пише: Види све колумне

"Šoro je kao bez duše otrčao da sakrije puške na neko tvrđe mjesto. Nekoliko dana i noći bio je „ni živ, ni mrtav“ čekajući nevolju, ali ništa se ne desi. Rušid nije prijavio.“

Uprkos vremenu u kome su živjeli, punom ratnih sukoba, mržnje i netrepeljivosti, bilo je onih koji su duboko vjerovali u čovjeka i ljudsko u njemu.

“Nema ničeg radosnijeg od osjećanja da se ljudi vole“, često je znao da kaže Mile Kljajević.

Vrijeme je prolazilo, događaji su se munjevito smjenjivali jedan za drugim. Počeli su balkanski ratovi. Crnogorska vojska  osnažena i moćna, osvajala je teritoriju za teritorijom.

„Komanda za taj front izdaje naredbu da muslimansko stanovništvo položi oružje“, priča Mile. „Mladi Rušid, koji je posjedovao pušku, plašio se da ide u štab, pa je pušku odnio Šoru. Međutim,njegove komšije, pravoslavci, tražili su  da preda pušku. Uzalud ih je Rušid uvjerovao da je pušku predao Šoru. Nasilno je upućen u štab da tamo razjasni kome i gdje je predao pušku. Šoro je znao da odvođenje u štab znači pogubljenje, pa je izašao pred vojnike koji su prolazili pored njegove kuće, pokazujući pušku koju mu je Rušid predao, zahtijevajući da ga oslobode. Zgrabio je  Rušida za ruku i prijetećim tonom se obratio vojnicima -Rušid dalje neće ni koraka kročiti! Shvativši Šorovu ozbiljnost,vojnici su se bez oklijevanja udaljili. Uplašeni Rušid ušao je u Šorovu kuću, gdje su ga uvažili kao najdražeg gosta.“

Komšijska ljubav između Šora i Rušida, građena povjerenjem, nije dugo potrajala. Rušid je, posle rata, odlučio da se seli u Tursku. Nekoliko dana pred odlazak došao je kod Šora sa ocem Berišom koji je doveo osedlanog konja. Šoro ih je dočekao kako se dočekuju komšije i prijatelji. Nakon kraćeg razgovora Beriša je rekao Šoru da je odlučio da se seli u Tursku, pa je došao da se pozdravi i zahvali na komšijskoj ljubavi i pažnji.

„Uzaludna su bila Šorova ubjeđivanja da ostane“, nastavlja Mile. „Poslednje riječi su mu bile - Moj dobri komšija,da su ostali kao ti, ja se nikad ne bi selio , a da nije bilo tebe moj Rušid danas ne bi bio živ. Beriša je na rastanku  Šoru darivao konja sedlenika. Nije pomagalo Šorovo odbijanje. Beriša je bio jasan da je to želja i njegova, i Rušidovog đeda i cijele porodice Baor. No, Beriša, u znak zahvalnosti  nije darivao Šoru samo konja, darovao mu  je nešto više, nešto trajnije, nešto Božje, skinuo je kapu, kleknuo na koljena, dugo se molio za zdravlje i sreću njegove porodice. Sloga i zdravlje su pratili Šorovu porodicu, a njegov đed Tomo je to tumačio kao Berišin blagoslov, pa je češće isticao - Stigao ih blagoslov Rušida i Beriše.“

Iskonski princip, privrženost dobrim međuljudskim odnosima, ljubav za ljubav, dobro za dobro krasilo je Pavićevu kuću pogotovo u teškim vremenima.

Njegujući poštenje kao najveću vrlinu i „čuvajući drugoga od sebe“ Pavićev sin Mileta je imao poseban odnos prema slugama koji su obavljali poljoprivredne poslove, među kojima se poštenjem isticao Naod Drpljanin.

„Naod je bio marljiv i pošten čovjek, po prirodi zamišljen i ćutljiv“ sjeća se porodične istorije Mile Kljajević. „Jednom prilikom, za vrijeme ručka, Mileta je, na Naodovo odobrenje, pokušao da odgonetne njegove misli. Za čudo, pogodio je, a nakon toga se obratio Naodu - Naode, ti si pošten čovjek, tvoj životni san će se ostvariti, a ja želim da se brzo dogodi. Bila je to njegova iskrena želja. Naod se uskoro odselio u Sarajevo,stekao porodicu i dugo proživio u sreći i dobrom materijalnom stanju. Bez obzira što se odselio,nije zaboravio Miletu i njegovu porodicu, pa je često, u zgodama i nezgodama toga vremena, isticao da su mu Miletina želja i blagoslov pomogli da se održi u životu i da dosanja svoj san.“

Mile je poznavao Naoda Drpljanina, bio je čest gost njegove porodice i nastojao je da o Drpljanima govori  onako kako se govori o ljudima koje je njegova porodica voljela.

Vukoman i Slavko Mileva braća, Miletini unuci, sjećaju se za posebnim zadovoljstvom Naodovog dolaska u Bare, koga su još na obližnjem brdu dočekivali sa zagrljajem i ljubavlju.

"Bilo je to vrijeme kada se znalo ko je prijatelj ko neprijatelj,neprijatelj nikada nije dobro prolazi sa nama a za prijatelja to je bila najsigurnija adresa.Znalo se ko je čojek ko nečojek.Z ato su za Naoda naša vrata bila uvijek otvorena a dom topao i tako će biti dok trajemo“,priča Vukoman najstariji Pavićev potomak.

Slavko podsjeća na teška vremena i zulum koji je vladao na tom prostoru.

"U kraju je poznat slučaj kada su Turci pritisli Pavića da oda  jatake njegovih  sinovaca i rođaka stavljajući mu cijev od pištolja u usta. Pavić je tada resko i odlučno odgovrio što mu je nakraju i sačuvalo glavu:“ Ili kreši ili miči g...a iz usta“.

"Naod se odselio u Sarajevo, penzionisao i sa porodicom živio sve do smrti. Naod je bio iskreni prijatelj naše familije. Takav čovjek se rijetko sreće, pošten do granice naivnosti, vjerovao je ljudima i dijelio ih po poštenju i sposobnosti. Govorio je - Brat koji pri diobi imovine uzima veći dio, nije brat, čovjek koji mrzi čovjeka druge vjere nije čovjek.“

Patrijahalni duh predaka ostavio je u amanet potomstvu pravu mjeru ljudskih kvaliteta i vrijednosti. Pitanje je samo u kojoj mjeri smo sposobni da ih prepoznamo, njegujemo i čuvamo. Ako ih njegujemo i čuvamo, za uzvrat ćemo dobiti mnogo. Karakterne osobine koje je posjedovao Naod bile su zaista blago koje Pavićevi i Miletini potomci njeguju do današnjih dana.