Vlatko Simunović

STAV

Što vidiš u svijetu nadaj se u vijeku

Treba živjeti sa od bola rastrgnutim Cetinjem. Imali smo jedan od onih dana kada imamo mnogo smrti a život malo vrijedi. Riječi su izgubile smisao.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Odnos prema životu i bolu. Društvo. Čovjek. Đeca. Sve su to samo riječi. I riječi Cetinju koje je danas živa rana nijesu melem. Bio sam juče u prijestonici. Sve je u njoj tišina. Sve osim Crne suze za crno Cetinje Dimitrija Popovića.

To je krik. Dan poslije masakra on je na slikarskom podijelio neke svoje metafizičke dvojbe na tu temu. Sve što sam čuo i vidio, osim te slike, dosipanje je soli na živu ranu ili ulja na vatru u kojoj mogu izgrorjeti patnjom obilježen grad i ljudi.

SAVJEST

Mogao bih napisati da saosjećanje i odgovornost nijesu samo problemi koje pretresaju egzistencijalisti kad se zabavljaju suštinskim pitanjima. Mogao bih napisati da se moramo okrenuti svima kojima je potrebna pomoć, očajnicima izbezumljenim obeshrabrujučim životnim okolnostima u rodnom mjestu jednog dijela mojih predaka.

Mogao bih sugerisati ministrima i drugarici Vladi da se okrenu ljudima koji bezgranično pate jer su uskraćeni za stvari koje su elementarna osnova života u gradovima gdje se relativno lagano dobija pristojno plaćen posao i prometuje nekretninama.

Mogao bih toliko toga...A sve što mi pada na um je pitanje - kako planiramo živjeti sa svim što se Cetinju dogodilo na savjesti?

Da. Prvo lice množine. Od Cetinja smo sazdani. Cetinje je u sred svake naše kuće.

Ja sam tekstopisac. Svake sedmice moram predati tri kartice teksta. Mogao bih danas podsjećati da su ključne riječi pomoć i obnova. Mogao ojačati taj narativ retorskim pitanjem: Da li je život kakav smo živjeli prije zločina koji je počinio Aco Martinović moguće obnoviti?

Prije šezdeset godina mi je za dlaku izmaklo da budem Cetinjanin po rođenju. Ipak, dovoljno sam dječačkih koraka na njegovim džadama i kunetama sakupio pa znam odgovor: Život možda. Grad ljubavi i strasti nikad više.

Znam da prekomjerno dramatizovanje, pretvaranje tragedija u medijski spektakl ili stavljanje ličnih priča u prvi plan može umanjiti ozbiljnost događaja, može dodatno povrijediti preživjele i članove porodica žrtava. Duboko poštovanje prema onima koji su pogođeni masakrom podrazumijeva suzdržavanje od invazivnih pisanija. Razlikujem činjenice i mišljenje. Ako kažem - zločin što ga je počinio Borilović tretirali smo kao incident i stvar pogurali do mogućnosti da zločin kakav je počinio Martinović postane pravilo - što je to, činjenica ili mišljenje?

Cetinjanin u meni kaže: Činjenica.

Tekstopisac tvrdi: Mišljenje.

Cetinjanina shvatam. Još smo na teritoriji prvih reakcija. Bol. Bijes. Strah. (Ne)razumijevanje. Kamo se ova zemlja i mi s njom zaputila? Zašto?

Tekstopisca opravdavam. Analize posljedica, obnavljanja života na Cetinju, suočavanje sa socio-ekonomskim, političkim i drugim posljedicama tek treba da uslijede.

Svi mi koji pišemo i govorimo treba da podstičemo odgovorno razmišljanje među ljudima kojima smo namijenili poruke.

GRAD I BOL

Ernesto Sabato ima jednu sliku Buenos Airesa. Pominje parove koji se kreću krivudavim ulicama štiteći se od hladnoće onim neobjašnjivim i neopisivim kretnjama ljubavi.

Nikada neću vidjeti Buenos Aires.

Cetinje vidim. Na jednom cetinjskoj ulici moja stara je srela moga oca. Kad god s Orlovog krša gledam na grad traži krov i strehu pod kojom su se moja stara i otac sklanjali od jesenjih kiša. Činilo mi se dok sam bio mlađi da je mogu dodirnuti rukama. Danas je daleko. Ne mislim na mladalačku ljubav moja majke. Mislim na Cetinje. Suđeno mu je da podnosi bol nesrazmjernu fizičkoj veličini tog gnijezda. Znam da će grad uzgurati s tim.

Mi van Cetinja moramo obnoviti nadu i solidarnost s prijestonicom. To podrazumijeva povjerenje i sve što podrazumijevaju mentalitet opsade i beznađe u koje smo pogurali prijestonicu.

Nikšić. Kotor. Plav. Gdje god danas bili zagledajte se u svoje najbliže. U komšije prijetelje, kolege. Ne kao balkanski špijuni. Onu premijerovu hotline vezu pripisaću vrućici s kojom je stigao na press konferenciju.

Gledajmo se kao ljudi. U ovom trenutku neko od nas u more baca svoju bocu. Idućeg vikenda može pokucati na nečija vrata s revolverom u ruci, ustrijeliti na kapiji dijete koje mu je pošlo u sretanje.

Što vidiš u svijetu nadaj se u vijeku. Život je kučka.