Lidija Glišić

stav

Zimski bioskop

Zima je vrijeme kada svako traži neku toplu nišu gdje može da se sakrije, ne samo od sezonske hladnoće. Običaj da se pravi ispraćaj jednoj kalendarskoj godini i doček novoj, od koje se očekuje sve što nam prethodna nije pružila, uključuje i omilenu tradiciju „Zimskog bioskopa“.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Nekada smo prvog novogodišnjeg jutra s nestrpljenjem iščekivali crtane, a onda i druge filmove po izboru TV urednika. Danas, u moru ponude gdje smo sami sebi filmski urednici, često se ne sjećamo ni šta smo gledali protekle nedjelje.

Zatrpani slikama, informacijama i utiscima, sjetićemo se samo onih filmova poslije kojih smo uzviknuli: “Uau, kakav film!”, i koje uvijek imamo kao spreman odgovor kada nam neko traži preporuku.

Prelazi iz jedne u drugu godinu mogu biti bolan period usamljenosti i tuge, podsjetnik šta nam je prethodna odnijela, dok novogodišnji zvončići zvone na uzbunu i podsjećaju nas na nekoga ili nešto što je sa njom zauvijek otišlo.

Zato su filmovi u “Zimskom bioskopu” za ovu priliku puni usamljenika koji nalaze prijateljstava gdje im se ne nadaju,  ispunjeni ljubavima koje su sve samo ne romantične, nemaju nikakve veze sa novogodišnjim i božićnim temama, nisu čak ni novi, ali su izabrani jer pružaju sve ono zbog čega vrijedi gledati filmove.

Meri i Maks (Mary and Max)

Nesvakidašnje prijateljstvo dvoje ljudi koje ne vezuje ništa osim usamljenosti i odbačenosti od okoline, majstorski je dočarao scenarista i reditelj Adam Eliot. Rađen u crno-bijeloj tehnici stop-motion animacije, film opisuje prijateljstvo između osmogodišnje djevojčice Meri koja živi u Melburnu i sredovječnog Maksa iz Njujorka. Onoga dana kada Meri nasumično izabere ime u telefonskom imeniku i pošalje pismo u Ameriku, počeće doživotno dopisno prijateljstvo dvoje ljudi koji se nikada neće sresti.

Crnohumorni momenti prepiske između Maksa koji boluje od Aspergerovog sindroma (jedne vrste autističnog poremećaja koji utiče na komunikaciju sa okolinom, socijalne vještine, ispoljavanje emocija…), i Meri koja živi sa majkom alkoholičarkom i ocem koji preparira životinje, suptilno su uklopljeni u priču o prijateljstvu koje ne bira ni mjesto ni vrijeme.

Moj otac i moj sin (Babam ve oglum)

Ovu filmsku priču o jedinom pravom pribježištu poslije svih odlazaka, bolnih rastanaka, iznevjerenih ideja i suštinske usamljenosti, dirljivu i toplu zahvaljući upečatljivoj glumi i atmosferi tradicionalne turske porodice, ispričao je reditelj Čagan Irmak.

Iznevjerivši očeva očekivanja da bude poljoprivredni inženjer i vodi porodično domaćinstvo, Sadik postaje ljevičarski novinar i odlazi od kuće. Ipak, film nije priča o odlasku, već o povratku. Sadik se vraća kući sa teškim prtljagom godina i iskustava koja su ga promjenila, ali i sa sinom, budućom boljom verzijom sebe koja ima šansu da sve popravi, da počne na mjestu sa koga je on davno pobjegao. Živopisna atmosfera porodice, toplina i karakteri likova, požrtvovanost i nesebičnost, buka i tišina porodičnih okupljanja, predstaviće život onakvim kakav jeste u svim njegovim bojama i nijansama.

Posjeta orkestra (The Band’s Visit)

Ovaj debitantski film reditelja Erana Kolirina, laganog ritma, prećutnih osjećanja, duhovitih dijaloga, pun suživota tamo gdje ga ne očekujete, prati ceremonijalni aleksandrijski orkestar policije koji zbog greške u komunikaciji ne stiže u grad u kome treba da nastupi, već u malo izraelsko selo.

Muzičari su prisiljeni da neko vrijeme provedu u ovom malom mjestu gdje se susreću sa mještanima. Upoznajući jedni druge, uzdržanost polako popušta, iza paradnih uniformi ukazuju se lica koja donose svoje priče, iskustva, emocije i navike u ovo zabačeno selo na putu ni za gdje.

“Film je od prvog kadra nestvaran”, pričao je reditelj, “počev od činjenice da egipatski orkestar gostuje u malom izraelskom mjestu. To je skoro nemoguć događaj. Mene nisu interesovala dnevnopolitička dešavanja koja se mogu čuti u vijestima. Interesovala me je filmska, životna priča.”

Pinokio Giljerma del Tora (Pinoquio Gillerma del Tora)

Ovo je još jedan animirani film u stop-motion tehnici, klasik iz djetinjstva svih nas, koji je Giljermo del Toro uradio, kako kaže, za sebe i svoj tim, pa otuda pun naziv uključuje i njegovo ime. 

“Ima otprilike 60 verzija Pinokija na filmu, i kladio bih se da ni u jednoj od ostalih ne postoji taj moment.  Pinokio umire u našem filmu tri ili četiri puta i vodi dijalog sa Smrću koja ga uči da je jedini način da živite kao ljudsko biće ako prihvatite i smrt na kraju”, kaže del Toro. Glasove likovima pozajmili su Juan Mekgregor, Kejt Blanšet, Tilda Svinton, i dodatno doprinijeli da ova dječja priča animirana za odrasle bude jedno potpuno novo čitanje Pinokija.

“Bioskop je najljepša prevara na svijetu”, kaže Godar.

Zato njime vrijedi prevariti usamljenost, prazničnu euforiju i neizvjesnost nastupajuće godine.