dr Radoslav T. Stanišić

filmska kritika

Film "Bulevar sumraka"

Čuvena Norma Desmond, (Glorija Svanson) blazirana, gorda glumica nijemih filmova sa tamnim naočarima,ravnodušno dočekuje Džoa (Vilijema Holdena) kao neku nižu klasu, ne bivajući svejsna da će ubrzo ta njena oholost i gordost nestati kao jutarnja izmaglica i da će mladog pisca preklinjati da je voli i da ostane s njom.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Norma je nezrela vampirica u svojim nastojanjima da ostane mlada u pedesetim, paradoksalno, izgleda kao da ima sto godina. Ona živi u oronuloj vili na Bulevaru sumraka, održava ponoćnu sahranu svog ljubimca majmuna. Džo je pokušavao da joj objasni da nije pogrebnik, već slučajni prolaznik koga je nevolja natjerala da svrati u njeno dvorište i zatraži pomoć.

Dok Džo čita gomilu teksta, iznose majmuna u bijelom dječijem kovčegu, a on misli , mora da je bio poseban majmun, možda mladunče King-konga? Norma u svom nastupu histerije cijepa neizvodljive scenarije i mašta o velikom povrataku, u filmu Saloma, Sesila de Mila. Saloma, kakav žena, kakva uloga, kakva skromnost!? Shvativši da ispred sebe ima mladog scenaristu a ne pogrebnika, njena želja da ostavi utisak graniči se s nenormalnom navalentnošću, tako da ne čudi njen lucidni zaključak da je ona i dalje velika zvijezda , samo što su se filmovi smanjili.

Nekad je bila slavna, igrala je u velikom broju popularnih ali sasvim bezvrijednih filmova, stekla ogromno bogatstvo i zatvorila se u svoju raskošnu vilu na Bulevaru sumraka. Tako ograđena svojim iluzijama, starim i neukusnim poklonima, čudnovatim predmetima, pretvorila je svoje snove i svoj život u jedan kič koji izaziva podsmijeh, ali istovremeno tugu i sažaljenje. Reditelj Vajlder nenametljivo slika atmosferu njenih odaja, krevet u obliku čamca, fotografije, ekran na kome gleda svoje stare filmove , a tu je i radni sto na kome uzaludno piše scenarija za svoje buduće filmove.

Vajlder izuzetno poznaje psihologiju tih nesrećnih i promašenih ličnosti koje ne mogu da shvate vrijeme i koji bježe u prošlost, u strahu da im sadašnjost ne uništi snove. Ti snovi i prošlost su modifikovali cio njen život pa i sam karakter — tako da režija i sugeriše kako je Norma Desmond upravo identifikovana sa onim što čini. Služi je jezivi sluga Maks, (Erih fon Štrohajm) koji je nekada bio njen reditelj i muž.

Maks svira na orguljama, i sve vri od izvještačenosti, blaziranosti, bezživotnosti, i odsustva prave životne radosti. Norma, Džou nudi utočište i bogatstvo samo da bi prihvatio njene snove, da bi pisao tekstove u kojima će ona igrati ili da bi dotjerivao ono što je sama napisala, ističe da je bogatija od svog tog treša u Holivodu koji je više uopšte ne zanima. Džo nije bio u situaciji da bira, prihvatio je da radi na njenim tekstovima, dobivši za uzvrat smještaj, hranu, piće a kasnije i druge privilegije.

Postao je i ljubavnik bez kojeg ona nije više mogla da živi. Primorava ga da zajedno gledaju njene stare filmove kojima se beskonačno divi: Prekrasno je, - a nema dijaloga! Pokušao je da pobjegne a ona je u nastupu svog očajanja htjela da izvrši samoubistvo. Nije želio da je povrijedi iako je želio da ode. Da li iz sažaljenja ili zbog nečega drugog, ostao je i postao njen zotočeni ljubvanik.

Norma pravi atmosferu prošlih vremena i praznih iluzija, organizuje zabave i partije karata , ćaskanje sa partnerima iz doba nijemih filmova među kojima prepoznajemo nekada populame glumce, Anu Nilsen, Vornera, pa čak i samog Bastera Kitona.

Dirljivo djeluje njena posjeta Paramountu i De Milu kome je iskreno vjerovala za ulogu Salome. On se iako po godinama stariji više od dvije decenije, za razliku od nje, vrlo dobro uklopio u navu tehnologiju snimanja zvučnih filmova. U ovoj sceni ostaje gorak ukus prolaznosti slave. Rasvetljivač njenih godina, sa grida, je prepoznaje i sa oduševjenjem pozdravlja okrećući top-reflektor ka njoj, a zatim je mladi glumci okružuju iako su vjerovali da je umrla.

Po reakciji koja se čitala sa njenog lica, moglo se zaključiti da ovoj jadnoj ženi snimanje filmova, studio, i snimanje filmova, znači viže od života.Ti pasaži su bolna farsa. Uvjerena je da je to dogovor za njen novi film, dok Sesila interesuje nešto sasvim drugo!

Jedna od ironičnih skrivenih poruka Bulevara sumraka je da, iako Norma ne može da se izbori sa svojim ludilom, industrija dopušta, ustvari, podstiče sve ostale da se ponašaju kao monstrumi: Sesil B.De Mil skreće Normi pažnju na to da se filmska industrija promijenila - ali Vajlder zaokružuje scenu tako što dopušta kameri i da primjeti njegove ispolirane jahačke čizme i apsurdno staromodno šepurenje.

U svom ludilu koje kulminira u sceni kada se priprema da je snimi reporter filmskih novosti, dok je hapse za ubistvo, Norma objavljuje da je spremna za krupni plan, Vajdler to prati dugim povlačenjem unazad, da naglasi njenu izolovanost i poremećnost dok čitav cirkus, izazvan ubistvom tek počinje. Preklinjala je Džoa da je ne ostavlja, upucaj me, samo me ne ostavljaj, u užasnom histeričnom očajanju ga moli da ostane. Nudila mu je sve što ima, bogatstvo od milion dolara. No, on je ipak odlučio da ode, nije mogao više da živi u toj iluzionističkoj farsi.

Dok je Džo silazio niz stepenice Norma je vrištala. Ispaljuje nekoliko hitaca za njim.

Džo je posrnuo i pao u bazen. Normino pitanje gdje sam ja? — bolan je krik pun očajanja i frapantno priznanje da svoju sudbinu niko ne može mimoići da se ne može živjeti van vremena i u iluzijama. Bili Vajlder je veliki majstor filmskog ekrana, sjajan posmatrač, saučesnik. Bježi od svake mistifikacije, umije da bude prisan ali i ciničan.

Policija je ispituje, a ona se izvinjava jer mora da se pripremi za scenu, kamere je čekaju. Maks joj govori da su kamere spremne i da samo čekaju njen silazak. Maks staje među kamere sa komandama: Tišina! Jesi li spremna Norma!? Svijetlo, kamere i, akcija! Norma silazi niz stepenice i u svojoj izgubljenosti pita gdje sam ja ovo? Maks joj odgovara u palati si i čekamo silazak princeze. Odlaskom niz bulevar sumraka velike zvijezde iz ere nijemog filma završava se ova filmska priča.