Vlatko Simunović

oni i one

Korijen karme

Nikšićanka Vladana Radoš napisala je knjigu “Korijen karme”. Napisala je prijeko potrebnu knjigu s kojom se lakše može razumjeti nevesela sudbina ljudskih bića koja su se na nemilosnoj ploči crnogorske zemlje rađala s prokletstvom roda.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Ne pretjerujem. Gorak ukus. To je prava riječ nakon što pričitate jednu realističnu porodičnu istoriju. 

Teško je biti muško. Svi nosimo prtljag svojih predaka. Kroz muškog nasljednika u nama su vidjeli dostojan nastavak svog roda i imena, ne pominjući da nam, ako se priča o muškom priča na obroncima Bjelasice ili u Župi Pivskoj, prvenstveno prenose vještinu odbrane svoga i otimanja tuđeg stada, odnosno umijeće čuvanju koza i rezanja loza ako se muško rađa negdje na granicu južnog vjetra.

Teško je biti žena. To ovdje podrazumijeva prećutati život i svaku priču o muškoj.

S koje god strane da mjeriš muškarac i žena jedno drugom najveća su tajna. I tu se ni za makac nijesmo pomjerili od “kazuj babo jesi li vještice” do jutros.

SVI NAŠI

Vladana Radoš napisala je knjigu koja je zajednici koja njeguje kulturu čavrljanja ali ne praktikuje obrede serioznih razgovora ozbiljno nedostajala. Napisala je knjigu s uputsvima kako se mogu nadvladati strah i bol svojstvena ljudima koji se stoljećima izloženi strunama gusala u tišini ne uspijevaju sastaviti sami sa sobom. Kad izgovaram riječ bol mislim na svojstvenu nosačima tuđih prtljaga. U konkretnom slučaju prtljaga vlastitih predaka. Mi smo zajednica bez mogućnosti i spremnosti da objektivno preispita stege patrijarhata. Diviniziramo epohu herojske Crne Gore ne shvatajući da idealizujemo povratak u čistotu života uređenog instinktima, recimo instinktu produzetka vrste, primageniture, tabua itd..Naš predak je, kad smo već stigli do “gusle moje uzeh vas u krilo/ da ispričam što je nekad” - bastadur. Parafraziram: /Crna Goda da ga je imala / Ne bi vojska na Lovćenu pala/ A Nikola strka preko mora/ Pa ga danas oplakuje gora/ Da ja rast`o uz srpskoga kralja/ Mog`o bi ga učit` kako valja/ Da je rođen u vrijeme Tita/ Malo bi se ko sem njega pita`/.

Vitezovi ginu a kad ginu uvijek ginu na Vučjemu dolu, Glasincu, kidajući zubima žicu pod Rozafom ( obično im kad kad kidušu na rovove kliješta nijesu pri ruci), naši junački preci sami drže tri kilometra fronta pod Staljingradom, na Sutjesci, Neretvi...Isključivo oštre mačeve. Niđe nikog ko je igrao fircik, uzima ili davao novac u zajam, stradao kao kontrabandijer s kotromanom u zavežljaju, smrzao se u snijegu, obljubio ženu svoga kuma ili krčmio tuđu kastradinu. A bilo ih je valjda?

Istovjetno je čipka predanja o našim prababama i babama. Crnogorka je uvijek žena koja “puni puške svome gospodara” ili na front donosi kuvano meso a kad joj kažu da je izgubila i muža i sina ne plače nego pita; A jesu li valjali?

Svi vole heroine. K`o đavo crne i nevoljene žene niko ne pominje. A te žene o kojima ništa ne znamo i ništa ne možemo znati mogle su skončati sklanjući se od života koji su prećutale vješanjem o granu ili skaćući u čatrnju. I postojale su. Jednoj je muž otkinuo uši...To stoljećima mora da boli!

Knjiga Vladane Radoš pokušaj je da se izmirimo s njima i zacijelimo te rane.

Zato kažem da nam je njena knjiga prijeko potrebna.

LIJEPA KNJIŽEVNOST

Svako od nas je skup svih svojih predaka i pretkinja. Ako sami ne postavimo prioritete drugi će nam ih postaviti. Mijenjajmo svoju percepciju života. Umjesto da budemo zdenac tame budimo svjetionik svojim potomcima - to su ideje koje ona upućuje čitaocu.

Njeno djelo balansira na vodjelinici porodičnog i prihološkog romana, romana o odrastanju i romana s tezom u kojem se dokazuje valjanost jednog učenja i pogleda na svijet. Kojeg učenja? Ne znam mu službeni naziv ali recimo onog koje nas navodi na zaključak da kroz sopstvenu ranjivost možemo pronaći snagu i dublje razumijevati život.

Angažovanje je žigosan termin. Sve što je tendencija u književnoj estetici “bez sudske odluke” se stavlja van zakona. To se ustalilo u drugoj polovini prošloga vijeka i tako smo završili u drugoj krajnosti. Završili smo u odricanju od svake poruke književnoumjetničkog djela.

Kontra takvom vjetru “Korijen karme” čitao sam kao angažovanu književnost. Angažovanu jer je evidentna namjera spisateljice da osvijetli duhovne dimenzije egzistencije i konkretnim uputstvima pomogne čitaocima u ostvarenju harmonije između lične i kosmičke volje.

Sadržina je primat ali bez oštrine viđenja snaga poruka kojima ono djeluje na čitaoca bi izostala. Ta oštrina viđenja svojstvena je piscima čija metafikcija djeluje prvenstveno snagom poruka. Zato djelo Vladane Radoš ima značajna umjetnička svojstva. Kad je pročita, ako nije sklon da prezire zbilju i negira očiglednosti, muškarac ili žena koja čita može se snažno identifikovati s likovima kao što su Vera, Marija, Vlado, Milan...

Sudbine žena koje su proklete jer su se rodile kao žene i samu tu protivprirodnu  ideja prokletstva rođenja pred nas je Radoš donijela s pročišćenim intelektualnim i emotivnim izrazima.

Prolog knjige, prvo poglavlje, katalog je sedam likova. Otac Vlado Popović, majka Marija i kćerke Vera, Milena, Danica, Zora i Jelena.

Vladana Radoš minimalističkim sredstvima karakterizira likove koji svrhu života prepoznaju u žrtvovanju i služenju drugima. Obim 40 strana. I tu je stala sva faktografija sedam života. Toliko bola, istine i patnje... Rutiner i epskom manirima sklon pripovijedač “sasuo” bi to u tri toma. I ponovo bi to bio zbiljan kondezat žuči ženskog svijeta.

OZBILJAN ALAT

U ostatku romana pratimo spoznaje i samospoznaju glavne junakinje Irene. To je ključni dio. U centralnim poglavljima prepoznajem elemente duhovnih savjetovanja koja treba slijediti ako pokušavamo da prevaziđemo obrasce ponašanja svojih predaka i oslobodimo se balasta nesavršenosti njihovih života. Tu su neke lekcije bez kojih se teško može usredsrediti na suštinu života. Vladana Radoš nam ih predočava s intelektualnom jasnoćom spisateljice koja je savladale sve lekcije relevantne za komunikaciju .

“Korijen karme” književno je djelu s kojim smo dobili ozbiljan alat. Ne alat kojim odgonetamo svakodnevne pitanja i sudbinu. Ova je knjiga ozbiljan alat za duhovni rast i podsticaj na razumijevanje viših istina. Govorim o jedinici našoj. O duši.

RANA I LIJEK

Kad se dohvatite knjige “Korijen karme” fokusirajte se na prvi fragment petog poglavlja romana - Hiron mjesto rane i iscjeljenja.

Ima tu jedna zgodna rečenica : Sve što damo drugima dajemo sebi.

Dakle, pažljivo s otrovima. Kad god nas negdje boli i kad god se razbolimo na smrt to se nama dešavamo mi sami.

Gdje god postoji rana postoji i mogućnost iscjeljenja.

-Sve je u nama. Tu su pitanja i tu su odgovori. Ako hoćeš negdje da stigneš. Uvijek krećeš iznutra. Krečeš se hodnicima svoje duše i prihvataš stare jecaje predaka, kako bi se čuo smijeh potomaka.

To su posljednje četiri rečenice djela Vladane Radoš “Korijen karme”.

Ja tu zaista nemam više što dodati.