Vlatko Simunović

Notr Dam u Parizu

Nađeno vrijeme

Ako bi čovjek koji sebe smatra Evropljaninom danas negdje trebao biti, makar bio skeptik i agnostik, morao je biti u katedrali Notr Dam u Parizu. Nedjelja je i cijelom svijetu Francuska će biti iznad svega. Skrivena obzorja umiju da zrače životom. Francuzi su meštri od obnove. Oni znaju zagrabiti dublje od ostatka svijeta. Mislim da nijesu zaboravili svoje tradicije.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Kad god gore božje kuće loš je to znak. Čudovišna nesreća. Predskazanje pandemije i čudovišnog rata na istoku u kom tri godine izgorijeva Ukrajina i s njom san o miru u Evropi. Tako sam doživio požar u kojem je gorjela Bogorodičina crkva u Parizu.
Sa mnom i cijeli svijet. Kolosalna svetinja gorjela je i pretvarala se u sablast. Gasila se jedna zvijezda u gradu svjetlosti. Nije to na dobro moglo izaći.

Sinoć je prvi put otvorila vrata poslije katasrofe. Ljudi i Francuska objedinjeni u ideji da se u srcu Pariza slavi obnova jednog od simbola Evrope s temeljima u hrišćanstvu. Bolja. Smislenija. Ljepša Francuska.

Više osjećamo nego što možemo znati, ali smo uvjereni da se koprena tame skida s lica čitavog kontinenta. S njom i sljepilo s očiju moćnih koji se igraju s grbovima i zakonima. Razum je partikularan, a um je univerzalan. Obnoviti Notr Dam znači obnavljati prvobitna značenja ujedinjene Evrope.

TERRA NOSTRA

Ako je nekom stalo da razumije zapadnu civilizaciju, koncept moći, religiju i razlike između Evrope i Amerike trebao bi da čita roman “Terra nostra” Karlosa Fuentesa. Počinje poglavljem “Meso, sfere, sive oči pored Sene”. Pominju se tu sjajne ruševine ugljena i iverja.

Ovako je zapisano: “....grifoni Notr Dama koji o događajima imaju samo maglovitu predstavu, svojim očima od crnog kamena obuhvatili su mnogi širu panoramu i dvanaest miliona Parižana konačno su shvatili zašto starodrevni demoni plaze jezik svome gradu s tako okrutnom grimasom podsmijeha. Kao da se tek sada, sablažljivo aktuelan, otkrivao razlog zbog čega su prvobitno isklesani. Strpljivi grifoni su, bez sumnje, čekali osam vjekova da bi otvorili oči i palacali rascijepljenim jezicima.”

Te su me rečenice proganjale decenijama. Nikad nijesam vidio Pariz. Druge je zabavljao. Ja sam navukao strah od opisa zarđalog Ajfelovog tornja, vode koja u Seni ključa i tame koju je zarobila utroba Bogorodičine crkve u Parizu.

Pamtim decembarski dan, dubok snijeg pod prozorima, miris knjiga u biblioteci Filozofskog fakulteta i Novaka Radulovića koji mi donosi roman Karlosa Fuentesa “Terra Nostra”. Djelo širokog zahvata. Nevjerovatna miksatura magijskog realizma i modernističkog eksperimenta. Da taj dan nijesam izgubio u biblioteci ne bih strahujući čekao što će s nama biti poslije 15. aprila 2019. kada je pred očima zapanjenog svijeta gorjela monumentalna katedrala Notr Dam u Parizu. Snimci borbardovanog Drezdena, nacisti koji spaljuju knjige i kolaps konstrukcije krova Bogorodičine crkve u Parizu. To su moje slike zauvijek ograđene i utvrđene strahom.

PISCI I SLIKARI

Bogorodičinu crkvu u Parizu sam upoznao čitajući kao dijete roman “Zvonar Bogorodičine crkve” Viktora Igoa. On je opisuje kao simfoniju u kamenu. Kasnije sam je pronašao kod Bodlera. Pojavljuje se kao simbol prolaznosti vremena i melanholije, predstavljena u kontekstu misterije i vječnosti. Spominje je Šatobrijan opisujući krunisanje Napoleona Drugog. I Marsel Prust se na nju osvrtao. Pariz je i grad slikara. Bogorodičina crkva inspirisala je mnoge. Klod Mone, poznat po pejzažima i slikama vodenih ljiljana, slikao je katedralu. Pamte se po igri svjetlosti na fasadnim površinama. Kamij Koro je manje uticajan, ali je ostavio sa sobom sliku Bogorodičine crkve okružene mirom rijeke i Pariza. Preteča impresionizma. I Holanđanim Johan Bartold Jongkind ima nekoliko živopisnim prikaza katedrale i njenog okruženja. Skicirao je nešto od toga i Anri Matis. Sjećam se i nekoliko prikaza Bogorodičine crkve u zimskoj amtosferi. Ne i slikara čije su djelo.

Zašto se u francuskoj književnosti i slikarstvu na Bogorodičinu crkvu u Parizu malo ko osvrtao? Znam. Kad je tvoja svakodnevica takva ljepota je samo podloga i okvir. Za cijelu svijet crni dijamant u arhitekturi gotike, za Paražane prijatna običnost.

Objašnjenje ignorantskog odnosa francuskih pisaca i slikara prema glavnoj katedrali na teritoriji Francuske našao sam postoji u Prustovom romanu “Nađeno vrijeme”. To je onaj pasus gdje je opisan odnos služavke Fransoaz prema katedrali. Kad joj pričaju o crkvi u Milanu, gradu u koji vjerojatno nikada neće otići, ili o katedralama koje su uništene u ratnim razaranjima, zavidi bogatima koji su mogli vidjeti svo to blago u Milanu i Remsu. Nostalgično govori: "Oh, kako je to moralo biti lijepo!".To kaže žena koja je ona, koja je toliko godina živjela u Parizu i nikada je nije zanimala katedrala Notr Dam.

Koliko god da smo većina nas današnjih slični sluškinji Fransoaz, sve dok gledamo što se zbiva u Bogorodičinoj crkvi na obali Sene šaljemo znak da smo bića koja vjeruju da je pustolovina putovanja iz srca tame u čistotu svjetla moguća. I mogu započeti na bilo kom mjestu. U bilo kojoj seoskoj crkvi ili biblioteci. Važno je putovati. I ne zaboravljati svoje tradicije.