Nataša Novović

Šta ćete objaviti ako Isus vaskrsne?

Ako se ode do krajnjih granica - da neko vidi ili čuje da je Isus voskresao, pitanje je da li bi to smio da kaže - ipak su, prema evropskim propisima to lične informacije o religiji osjetljivog tipa

Пише: Види све колумне

Piše: Nataša Novović

Ovih dana je objavljena vijest kako će Crna Gora, između ostalih, zatvoriti poglavlje 10 u okviru pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Riječ je o pravilima koja regulišu 'informatičko društvo i medije'.

Iako se ni sama do sada nije proslavila sa regulacijom intrneta i medija, Evropska unija ima niz pravila koja se u Crnoj Gori praktično nijesu ni pojavila. Uradili smo skoro ništa.

U izvještaju EK za Crnu Goru piše da je Komisija spremna da podrži ambiciozni cilj zvanične Podgorice da zatvori pristupne pregovore do kraja 2026, počevši od predloga za privremeno zatvaranje dodatnih poglavlja do kraja ove godine, i "sadržajne agende za narednu ako budu ispunjeni relevantni uslovi".

Zvuči birokratski kao i većina evropskih propisa. Međutim, kada je o internetu i medijima riječ, svakome će biti jasnije ako se pokaže na primjeru. Recimo, Evropski akt o digitalnim uslugama prorisuje da sajtovi moraju da pruže detaljno obrazloženje kada uklone nečiji komentar. Takođe, moraju da dopuste mogućnost korisnicima da se žale sajtu, a korisnici imaju pravo da tuže za bilo kakvu materijalnu ili nematerijalnu štetu, uključujući duševne bolove, ako im se obriše komentar. Jedno od pravila koje važi u EU je i da se komentari ne mogu brisati nasumično – nema više pretjerane moderacije, jer se to računa u ukidanje slobode govora.

Možda izgleda jednostavno, ali nije ni malo lako. Fino je to što niko ne može da obriše komentar o listama čekanja u bolnici. Međutim, gdje tačno ide evropska granica? Šta će da rade političari? Koliko njih će da boli duša zbog nekog komentara, sa koliko kila se to mjeri, koliko para na osnovu toga mogu da traže i ko će da ih plati? Na kraju krajeva - koliko neka od medijskih kuća treba da zaposli pravnika koji će da tumače šta je neko dokon za tastaturom napisao?

Evropska unija se odavno bori ne bi li uspostavila bilo kakva pravila po internetu i zato od 2016. postoji propis koji se zove GDPR - Opšta uredba o zaštiti ličnih podataka. Taj propis obavezuje svakoga ko koristi nečije lične podatke da toga nekoga obavijesti o tome koje njegove podatke koristi i zašto. Neki podaci, na primjer, o zdravlju, religiji ili političkom opredjeljenju mogu se obrađivati samo uz jasan pristanak osobe na koji se podaci odnose. Osim toga, neophodno je da svako može da dobije uvid u informacije o sebi koje je neko koristio i da traži da se one obrišu. Od toga nijesimo primijenili ništa.

Eh, da su ti primjeri postojali i da počeše da se primjenjuju - da li bi bila zaštićena ona gospođa što je po Cetinju nosila sto eura uz čokoladu da se đeca časte kako bi roditelji glasali za DPS. Mi znamo kako se zove, ali, ko prenese, neka se pripremi na razne pravne peripetije. Ako stvarno počnemo da primjenjujemo evropska pravila. Da ne pitamo kako se to može zaboraviti, ne komentarisati i prebrisati. Sličnih primjera ima bezbroj.
Ako se ode do krajnjih granica, da neko vidi ili čuje da je Isus voskresao, pitanje je da li bi smio da kaže - ipak su tu u pitanju informacije o religiji.

Uprkos raznim problemima na koje čitav svijet nailazi oko pravila vezanih za internet, naša vlada zna kako. Objašnjava da je posljednje tri decenije obilježila ekspanzija elektronskih komunikacija i digitalizacija društva, te da u skladu s novim tehnološkim trendovima, Evropska unija razvija nove politike kako bi svim korisnicima i kompanijama obezbijedila jednak i pošten pristup novim digitalnim i elektronskim uslugama. Ma hajde.

U međuvremenu, i u samoj Evropskoj uniji, GDPR i Akt o digitalnim uslugama nailaze na snažnu kritiku. U pitanje se dovodi prevelika strogoća njihovih uslova, visoke cijene implementacije koje previše utiču na male preduzetnike kao i uticaj na slobodu izražavanja. Svi se bune, svi se plaše kazni, traže se izmjene propisa - ili njihovo brisanje kao nedovoljno preciznih.

Kod nas - po starom. Niti smo spremili ono što već postoji, niti smo sigurni da nove propise nećemo pretvoriti u cirkus. Ne bi nam bilo prvi put. Do sada smo uspjeli da obesmislimo čitave hrpe zakona: od potrošačkih prava, preko zaštite konkurencije, do slobodnog pristupa informacijama. Ni evropska pravila koja su sasvim jasna nijesmo uspjeli smisleno da uvedemo. Šta ćemo sa ovima koja i evropske pravnike zabaviše o jadu - ne znamo.

Uticaj na društvo koji ima internet očigledno niko do sada nije uspio da kontroliše. Kada je EU tražila od Tvitera da ne emituje interjvu sa Trampom, kako se ne bi širio govor mržnje i slično, naišli su na opšti podsmijeh i kritiku zbog cenzure. Internet nije struja koju nekome možete da poklonite, a nekome da isključite.

Naravno, posebno je pitanje koliko bi bilo pametno u našoj zemlji dati nekome pravo da vedri i oblači po internetu, ali to je druga priča.

Jedno je jasno: nismo ni mrdnuli, a računamo da ćemo tokom jednog mjeseca sva evropska čuda oko vascijelog interneta da primijenimo.