Vlatko Simunović

Klanica

Sjeti se Altamire!

Svi su željeli da ih pojedu a on je poželio da slika bizona i jelena. Sjeti se Altamire - kaže Slavenko Rakočević Rakoč. On nam objašnjava da su umjetnici ljudi drugačiji od drugih. Drugačiji ili nijesu ni ljudi ni umjetnici.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Altamira je pećina u Kantabriji, na sjeveru Španije, poznata po izuzetnim praistorijskim pećinskim slikama koje potiču iz perioda paleolita.

Umjetnička djela, prikazuju životinje - bizone, jelene i divlje konje. Nastala su između 36.000 i 13.000 godina prije nove ere. Altamiru su nazvali Sikstinska kapela praistorijske umjetnosti. Slike su rađene prirodnim pigmentima i tehnikama koje su uključivale grebanje i crtanje po zidovima.

Upotreba svjetlosti i dubine daje im trodimenzionalni efekat.

U povratku iz kuće Cvetka Vukčevića razmišljam o Altamiri i čovjeku koji je zidu te pećine naslikao jelena. Sjeverac cvili. Uz kontejner na brijegu od Sitnice neko je ostavio zarđalu kištru. I tu počinje prića koju moram ispričati.

KIŠTRA

Negdje je to sinonim za mrtvački sanduk. Negdje je to kutija u koju mehaničari pakuju alat. Negdje je to gajba. U mom starom kraju to je bio ostatak rudarskog vagoneta s kog su skinuli osovine i točkove. Kao geometrijsko tijelo to je trostrana prizma. U realnom životu, za sve nas u

Straševini to je kištra.

Materijal lim. Podebeo lim. Osam milimetara. Ram su prevougaoni profili 2 x 6 cm. Kištra je naše nasljeđe s gradilišta velike zemljene brane koja Vrtačko jezero odvaja od naših kuća i imanja. Bure je ostavština USA Armije i Drugog svjetskog rata.

U kištrama smo čuvali pijesak za malter. Fini pijesak. U kištrama smo gasili kreč. Kad smo ozidali i omalterisali kuće ostale su da u njima skupljamo vodu za zalivanje vrtova ljeti. Jednom godišnje u njima smo do ključanja grijali vodu i šurili svinje.

Fali mi smirenosti da o tome pišem. Negdje to zovu svinjokolj. U mom starom kraju to je klanica.

Dvije su se stvari morale desiti na kraju prvog studenog mjeseca u godini. Morao je padati snijeg i morali smo poklati svinje.

Stizali smo na prvi znak zimske studeni. Na vunene čarape navlačimo gumene čizme Tigar i sivomaslinaste gumene kombinezone koje nam je JNA dijelila da sebe i svoje familije zaštitimo od posljedica hemijsko-bioloških dejstava neprijateljskih zemalja. Uz bokove kištri složimo krupnije kamenje i ložimo vatre. Dok se voda grije oštrimo noževe i pijemo crveno vino.

-Ajmo ljudi - kaže Novica Đurović,
On je glavni kasap.
-Skoknite do dolje. Dovedite ih - kaže moj stari.

U to doba nijesu postoale kosačice za travu, trimeri i običaj da se održava travnjak. Buja korov. Probijali smo se kroz injem osutu travuljinu. Uz obor su se formirale lokve. Na njima se cakli tanak led. U tom formatu led ima nešto vilinsko. Krt i tanak. Najsličniji je antičkom staklu. U to ću se uvjeriti kasnije, kad budem posjećivao muzeje. Sad sam samo momčić koji treba od straha podivljalu svinju dovesti pod uši od sjekire vještog kasapa.

Brzo će to biti gotovo.

Majka će pripremati jetrene paštete i meso na seljački način. Sušićemo pršutu, pečenicu i njegušku kobacicu. Kad uz svinje koljemo brave pravićemo zatop.

I ja nikada neću misliti na klanici i nikada neću napisati rečenicu: “ ...do mraka će cijeli kraj biti okićen njihovim sabalsnim neraskomadanim truplima lojaste boje, obješenim o stražnje noge u položaju kao da u punom trku mahnito srljaju u središte zemlje”.
Napisaće je Fokner.Umjetnik.

BIGAŠ I TROSTRANA PRIZMA

Dok uz nabujalu rijeku Sitnicu mislim na Altamiru, čovjeka koji crta jelene i našu staru kištru u Straševini, sjetim se učitelja Radomira Bigović Bigaša. Impresioniran mojom sposobnošću da brzo učim i dobro pamtim naučio me da prepoznam sva geometrijska tijela. Na jednom ispitivanju u našoj učionici se zadesila Melita Pavlović. Besprekorna dama. Uvijek upakovana u neki komplet Koko Šanel. Zagrepčanka. Njezine koleginice su bile učiteljice. Ona je bila pedagoginja. Nijesam shvatao u čemu je štos ali sa slutio da su sve učiteljice važne a Melita je kao pedagoginja nešto važnija od svih.

S željom da je impresionira znanjem svojih đaka, kao matematičar nije bio na dobrom glasu, Bigaš me pozove pred tablu. On crta ja prepoznajem. On crta, ja prepoznajem, on briše i crta. Dobro nam ide. Ovo je ? Kocka. Ovo je ? Kvadar. Ovo je? Piramida. Ovo je? Kupa. Ovo je? Valjak. Ovo je? Lopta.

Na kraju te priče Bigaš crta geometrijsko trijelo koje u presjeku ima jedno tjeme i tri strane. To je več promjena plana. Obično je crtao nešto drugo. Gledam to što je nacrtano. Bigaš gleda mene. Prilično siguran da znam o čemu se radi, gledao sam taj oblik u dvorištu mog tetka Jovana Perovića, izbacam jednu nogu prema tabli, pa iz stava strijelca u dvoboju kažiprst uperim prema crtežu i kažem: Kištra!

Nezahvalno tražiti riječ koja bi označila intenzitet Bigaševog bijesa i širinu osmjeha Melite Pavlović koja se počela gušiti od smijeha. Na kraju se oslobodila svojih blistavih naočara sa zlatnim okvirom da bi mogla brisati suze. Tridest i dva đaka su je počeli oponašati. Nije to bio smijeh. To su bili urlici. Da mi je moglo biti u crnu bih zemlju propanuo.

-Prizma. Trostrana prizma, magare - kaže Bigaš i ošine me ljeskovim prutem po po leđima.
Daleko je taj dan i daleko su topole u dvorištu stare škole. Danas sjever zavija u Lješkopolju i neko me zove. Kaže da sam i ja bio u dalekoj pećini i nijesam naslikao jelena.

Uz toplu peć ispiričam sve to o Altamiri i jelenu kćerki koja radi skicu za jedan mural negdje na Cetinju.

Odmahne rukom i kaže : U redu je. Dođi i ispričaj mi priču o tome kako si ga pojeo.

To je ova priča.