Lidija Glišić

stav

Vrijeme više nije novac

Od kada je premijer Milojko Spajić inicirao predlog o sedmočasovnom radnom vremenu, zakotrljala se priča u Crnoj Gori na ovu temu. “Podaci nam govore da u Crnoj Gori zaposleni imaju jednu od najdužih radnih nedjelja u Evropi, i to u prosjeku preko 42 sata, što je više u odnosu na prosjek zemalja Evropske unije za čak šest sati nedjeljno, a čujemo da svi pričaju o evropskim standardima. Zato “Evropom sad 2” predlažemo skraćenje punog radnog vremena sa 40 sati na 35 sati, odnosno na sedmočasovno radno vrijeme”, kaže premijer.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

I dok predstavnici sindikata sa odobravanjem komentarišu poziv za razgovor na ovu temu, neki analitičari i sociolozi ovaj gest vide kao populistički potez premijera smatrajući da se Crna Gora ne može porediti sa drugim državama jer ima svoje specifičnosti.

U svakom slučaju, ako sebi postavimo pitanje koliko bi taj jedan poklonjeni sat u toku dana značio nama i našim porodicama, da li bi ta promjena doprinela kvalitetu našeg života, kakav nam je odgovor?

Roditelji bi mogli više vremena da budu sa decom, da ranije stižu kući i opuštenije provedu ostatak dana sa svojom porodicom.
Zaposleni i mladi koji nisu zasnovali porodice, imali bi više vremena za sebe, za svoje hobije, slobodno vrijeme, viđanje sa prijateljima…

Poslodavci bi dobili produktivnije i zadovoljnije zaposlene, kažu istraživanja. Ali da li tih 60 minuta dnevno, 5 sati nedjeljno, zaista mijenja nešto suštinski u našim životima?

Istraživanja među zaposlenima u evropskim zemljama generalno pokazuju podršku skraćenju radnog dana ili radne nedjelje, s tim što različite kategorije ispitanika imaju drugačije motive i stavove. Tako su za kraće radno vrijeme najviše zainteresovani oni iz srednje klase sa srednjim primanjima, dok zaposlene sa višim primanjima manje interesuje radno vrijeme jer njihove zarade uglavnom zavise od drugih faktora. Zanimljivo je da su za ovu temu najmanje zainteresovani oni sa najnižim primanjima jer su njihove zarade upravo vezane za broj provedenih sati na poslu.

Osim premijerovog predloženog skraćenja na sedam radnih sati, postoji još nekoliko modela oslobođenja zaposlenih od osmočasovnog radnog vremena. Četvorodnevna radna nedjelja je jedna od mogućnosti prilikom koje zaposleni dobija 3 spojena slobodna dana. Zatim postoji “klizni” model u kome su zaposleni podijeljeni u dvije grupe, tako da jedni imaju slobodan petak a drugi ponedjeljak, dok se negdje za skraćenje radnog vremena kombinuju ova dva modela. Na mjestima gdje su poslovi intenzivniji u određenim sezonama godine, radni sati se raspoređuju na godišnjem nivou i koriste po potrebi.

Ekonomistkinja Džulijet Šor smatra da su benefiti skraćenja radnog vremena trostruki, jer ih osjećaju zaposleni, kompanije i priroda.

“Naše osnovne potrebe su hrana, zdravstvo, obrazovanje i utočište. Kada bismo se kao društva usredsredili na te potrebe, a ne na maksimalan učinak, to bi oslobodilo mnogo radne snage za druge aktivnosti”, kaže Šor, ističući da nas je vrijeme pandemije COVID-19 vratilo u davno preigrane nivoe realnih potreba i potrošnje.

Takođe, u kontekstu razmišljanja o prilagođavanju radnog vremena čovjeku, dolazimo i do biološkog sata, takozvanog cirkadijalnog ritma koji kontroliše naše vrijeme sna, koncentraciju i nivo energije, pa su neki ranoranioci a drugi “noćne ptice”. To je usko povezano sa zdravljem zaposlenih, prirodnim tokovima energije, hroničnim umorom i iscrpljenošću. Dakle, optimalno radno vrijeme nije isto svakome.

Vratiti vrijeme čovjeku

Zanimljivo je i da za skraćenje radnog vremena različito interesovanje pokazuju zaposleni u privatnim firmama, gdje je više onih kojima je ova ideja bliska, od onih u javnim preduzećima koji nisu toliko zainteresovani. Razlog možemo naći u većem stepenu poštovanja radnog vremena u javnom nego u privatnom sektoru. Zato je osim neophodne zakonske regulative, za uvođenje kraćeg radnog dana neophodno obezbijediti i mehanizme za njegovo podjednako poštovanje.

U knjizi “Utopija za realiste”, holandski istoričar Rutger Bregman ide korak dalje predlažući ideju univerzalnog osnovog dohotka kojim bi se smanjio jaz između bogatih i onih siromašnih, najčešće slabo plaćenih za poslove na koje su prinuđeni. Dio poreza bi se dijelio direktno svakome kako bi svi mogli da obezbijede dostojanstven život, a tako “oslobođeno” vrijeme koristili bi za dodatnu edukaciju, razvijanje talenata, za poslove kojima zaista žele da se bave.

Koliko god ova utopija nas starije podsjećala na jedan drugi pokušaj utopije u kojoj smo živjeli prije nekoliko decenija u vrijeme socijalizma, pa samim tim djeluje neostvarivo, ovo vrijeme ubrzane tehnologije, vještačke inteligencije, novih zanimanja, ponovo je postavilo pitanje vrijednosti vremena. I dok je u eri industrijalizacije vrijeme postajalo novac, danas shvatamo da nam više od novca treba upravo vrijeme koje je postalo dragocjenije od bilo koje valute ili materijalnog dobra.

Iako tih 60 minuta dnevno neće suštinski riješiti hronični nedostatak vremena u našim životima, možda nam bude inspiracija da i sami otrgnemo neki sat od svog nedovoljno dugog dana za samo naša interesovanja i želje ili za one koji su nam najvažniji.