Vlatko Simunović

Osvrt

Bio sam jednom novembar

Prvi studeni mjesec u godini a pod prozorom je okašnjelo proljeće, oteto od života i izbjeglo s drugog kraja svijeta. Ako dobro razumijem stvari u novembru bi proljeće trebalo završavati svoj posao u Latinskoj Americi. Sinoć je zanoćilo u Podgorici.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Donald Tramp je novi predsjednik SAD. Naš se narod oko toga podijelio. Za jednu polovinu to je predznak apokalipse. Druga polovina vjeruje da je s njim dobila svoj dijamant u opštoj riznici svijeta. Ako sam dobro razumio čovjek zida zidove. I dobro mu to ide.

U međuvremenu, volim jesen, to sjetno doba stvoreno za sjećanje. I tu citiram Flobera koji to zapisuje u onom svom avangardnom romanu Novembar.
Iz pijanstva okašnjelog podgoričkog proljeća u mjesecu studenom, laganom kao suva smokva, izveo me Pavle Goranović. Napisao je jedan mikro esej o Miladinu Šobiću i kao aneks postavio lijepu, oporu pjesmu 'Bio sam jednom novembar'.

On poznaje sebe i nije slijepac pred bojama i oblicima grada. Cijelu je jednu veličanstvenu knjigu tako spjevao. Duboka značenja grada - to je Goranović. Prava i prva značenja grada - to je Šobić.

STRAŽE, SLIKE

Kao straže jedna za drugom smjenjuju se slike. Nekad bi svi mogli razumjeti taj štos sa smjenama straža. Kad kažem nekad, mislim osamdesete. Rane osamdesete. Nikšić. Nevolje su stanovale negdje drugo.

Bioskop 18. Septembar. Koncert. Najpotpuniji. Najdraži. Jedino dijete te nikšićke zemlje stvoreno da izraste u čovjeka koji će da živi vječno mlad. Čupavac s gitarom koji ne prodaje bol. Miladin Šobić. Prvi i jedini njegov koncert na kom sam bio. Jedan pod njegovim balkonom u zimskoj noći ne računam. Kad sam naišao grupa od njih desetak već su bili tu...Znali smo da je on. Kristalni glas i gitara. Bez onog pucketanja u dodiru gramofonske ploče i vinila. Jedna se djevojka nakašljala. I svjetlo se ugasilo...

Kad god govori o Šobiću, Nikšićanin ili neko ko je okrznut Nikšićem, govori o sebi. Slike. Bogate i jasne slike. Miris kuvanoga ječma kad ga s Pivare raznosi blag sjeverac nađe me koliko god da sam daleko. Nemam ja tu što da dodajem i popravljam.

Šobić je bio naš. I mi smo bili njegovi. Nije varka. Kad god ga čujem ono nikšićko koncertno veče prvi put gledam. S tačnošću stižem jedino na taj sastanak. Hram ljubavi. To je tako nikšićki. To je ta ikonografija. Najradosniji sati naših života. Sve je to to stalo u Šobićev prtljag.

LOŠ ZAKLON

Nije lako živjeti ako čovjek sebi zabrani sjećanja. Zabrane su loš zaklon. Bio sam ja šezdeset puta novembar. Nekada kao ljubav i svjetlost. Nekada kao mrzovolja. Nekad kao Cvetejeva: Koliko si samo, ne želeći ubio mogućnosti svijetlih / Više ih je u srcu bilo nego na nebu blistavih zvijezda.

Svi smo mi koje je Šobić oko sebe okupio osamdesetih u međuvremenu smo bili smo negdje. Neki od nas su pobjeđivali. Neke od nas su pobijedili.

Neki su iz života izašli neopaženi. Neki su se prilijepili uz tuđe živote. Neke su od života otkinuli oštri brijači sumornih godina stida. Mrtvi ćute. Za njih nekako uvijek nalazim objašnjenja. Za nas žive ne mogu da ga nađem. Možda smo ostali u životu živjeli duže no što je trebalo.
Pretjerujem. I kori me savjest.

Život je džemper koji se para. Uvijek ti je na raspolaganju samo ona polovina koji ti je ostavila prva polovina. I tome nema kraja. Koliko god se ti trudio da ne zauzimaš puno mjesta u svijetu svijet se oko tebe para...Vrijeme čovjeka razgoliti. I razdaljina od čovjeka do tog klupka koje se s njega  otkotrljalo sve je veća. Simon de Bovar pominje negdje istrunulu tkaninu koja se para...Starost.

Žaliti se na život nema smisla. Neplodna je to priča i to nikog ne zanima.

Ne treba ići daleko po svijetu da bi čovjek mogao razumjeti kako od života nema ništa pravednije. On zna da udari i kidiše. Nekad bude očaj i plač. Nekad nosi snove i svjetlost. Nezamjenjivo je jedino danas. U njemu Miladin Šobić ima svoje mjesto.
Čim pusti glas od sebe on gradi luk svjetlosti i most čovjeku koji za sebe traži mjesto u svijetu. Biti i značiti. To Šobiću uspijeva. Život koji ne košta ništa, ništa ne vrijedi Umjesto gluposti misliti na vinograd. Tako je govorio.

Blago nama koji s njim odlazimo s onu stranu duge.