Lidija Glišić

STAV

Čovjek kao sirovina novog kapitalizma

Da li se sjećate afere zloupotrebe podataka Fejsbukovih korisnika konsultantske firme „Kembridž analitika” koja je informacije sa društvenih mreža koristila za ciljanje specifičnih demografskih grupa i uticanje na političke kampanje?

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Ova firma je koristila kviz-aplikaciju na Fejsbuku za prikupljanje podataka o korisnicima. Kada su korisnici preuzimali kviz, davali su pristup svojim profilima, uključujući informacije o svojim prijateljima, lajkovima, interesovanjima i ponašanju na mreži. Na ovaj način prikupljeni podaci korišćeni su za pravljenje "psihografske analize" kako bi se profilisala ličnost korisnika i predvidjelo njegovo ponašanje i sklonosti. Kada je otkrivena, ova afera je izazvala veliki skandal u javnosti, što ne čudi ako znamo da je na ovaj način zloupotrebljeno više od 50 miliona korisničkih naloga.

Podsjećanje na aferu od prije nekoliko godina zapravo nas dovodi do priče o novoj “mutaciji” kapitalizma koji živi od naših želja, stavova i misli - sirovina koje se preko Gugla i društvenih mreža prikupljaju i prodaju oglašivačima.

Zato nije čudno da nam se putem reklama koje nam neprestano iskaču na telefonima i kompjuterima, nude upravo oni proizvodi koji su nam potrebni ili za koje smo pomislili da će nam trebati, jer smo u ogromnom prostranstvu interneta negdje ostavili svoj lajk, komentar, želju ili namjeru koja se u međuvremenu pretvorila u ponudu za trgovinu.

Upravo o tome govori neobična knjiga Doba nadzornog kapitalizma profesorke Šošane Zubof.

“Nadzorni kapitalizam jednostrano polaže pravo na ljudsko iskustvo kao na besplatnu sirovinu koja se prevodi u podatke o ponašanju. Mada se neki od tih podataka koriste za unapređenje proizvoda ili usluga, ostali se proglašavaju za privatni bihevioralni višak, unose u napredne proizvodne procese poznate kao „mašinska inteligencija“ i pretvaraju u prognostičke proizvode, koji anticipiraju kako ćete postupiti danas, sutra ili nekad kasnije. Tim prognostičkim proizvodima trguje se na novim tržištima bihevioralnog predviđanja koje zovem tržištima budućeg ponašanja. Nadzorni kapitalisti zgrnuli su ogromno bogatstvo od te trgovine”.

Slikovit primjer je kompanija Gugl koja je nudeći svoje usluge otvoreno istakla da može da predvidi kada će npr. kategorija mladih ljudi na internetu da se osjeti ranjivo, što će biti idealna prilika da im oglašivači ponude kremu za liječenje bubuljica, novi odjevni predmet, priručnik za podizanje samopouzdanja, restoran kao mjesto za romantičnu večeru…

Tu instrumentarnu moć koju na ovaj način dobija bezlični tehnološki sistem, koga interesuje jedino potpuna transparentnost našeg života u tom nesagledivom prostranstvu interenet pretraživača i društvenih mreža, Šošana Zubof naziva “Veliki drugi”.

Početke ovog novog kapitalizma koji se još naziva i tehnofeudalizmom, nalazimo na početku ovog milenijuma, u vrijeme krize koja je zhavatila Silicijumsku dolinu pa i sam Gugl. Tako je od gomile naših podataka koji su naizgled djelovali potpuno beznačajno, a zapravo su bili taj bihevioralni višak našeg ponašanja na internetu, stvorena sirovina za proizvodnju prognostičkih proizvoda oglašivača. Tako Gugl od pružaoca usluga svojim korisnicima, postaje eksploatator tih istih korisnika pretvarajući ih u besplatnu sirovinu.

Ako znamo da je 2017. godine tržište pametnih uređaja za domaćinstvo vrijedjelo 15 milijardi dolara, da bi danas premašilo 100 milijardi, onda nas ne čudi zašto je važno da pametni krevet ili pametni usisivač prikupe što više podataka o nama. I dok podatke pametnog kreveta o tome koliko smo dugo spavali, koliko smo se puta okrenuli, da li smo ustajali tokom noći, pa čak i o onim najintimnijim trenucima u postelji, mi uzimamo samo kao zanimljiv kuriozitet, proizvođačima su oni dragocjen izvor informacija koji će im poslužiti da taj proizvod dodatno usavrše i da se na njemu dodatno obogate.

Pri tom, niko nas nikada nije upozorio ni obavijestio o tome u koje svrhe će sve biti korišćeni naši podaci. Da li smo se složili da se neko bogati na informacijama o našem intimnom životu, našim navikama, željama, idejama, pretvarajući ih u proizvod? Postoji li bilo kakav ugovor kojim se reguliše ustupanje našeg bihevioralnog viška u te svrhe? A šta ako sutra naš poslodavac bude mogao da kupi sve te podatke o nama, o našem predvidivom budućem ponašanju?

Kada je riječ o budućnosti ovog novog kapitalizma, profesorka Zubof je prilično pesimistična smatrajući da će šteta koju će izazvati po čovjeka biti veća od one koju je industrijski kapitalizam nanio prirodi.