Vlatko Simunović

Crna Gora u EU

Kvarenje ćuskije

Priča o Luksemburgu i Crnoj Gori je priča o prosperitetu i siromaštvu. U 19. vijeku oni su proizvodili čelik a nama je junaštvo bilo jedina industrija. I mi i oni mislili smo i radili s namjerom da ostanemo ono što jesmo. U 20. vijeku oni su kao dio EU ostali bogataši. Mi smo 1989. odbili da se pridružimo jer smo imali preča posla i postali sirotinja.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Mala ali bogata država. Razvoj je nekad davno pokrenula industrija čelika. Poslije su napustili tu priču. Bez posljedica po standard građana zemlja je prošla kroz industrijsku tranziciju. Visok životni standard i stabilnost. Visoke plate. Kvalitetno oisiguranje i napredne socijalne benificije. Integrisali su Italijane, Portugalce, Bošnjake, muškarce i žene iz Centralne Afrike. Govore luksemburški, francuski, portugalski, bosanski, italijanski jezik. Svi ih govore. Svi čuvaju svoje jezike, običaje, vjere. Počinješ kao radnik u građevinskoj industriji ili uslužnoj djelatnosti. Uz malo sreće tvoje dijete će da se obrazuje i radiće u finansijskom sektoru, državnoj administraciji, sektoru zdravstva ili advokaturi. U najgorem slučaju naslijediće tvoju porodičnu firmu koja ne zavisi od tendera koje raspisuje država. Afrikanka koja čisti hol u tvom hotelu je majka čije će dijete postati kardiohirurg. Od pohabanih staraca do mladih afričkih lavova koji sviju šansu čekaju pred zgradom zavoda za zapošljavanje - svi su staloženi i mirni. Ne znam kakvi su kad se saviju doma ali male su mogućnosti da na ulici ili restoranu natrčite na pakosno čeljade.

Prosječna plata im je 6 puta veća od crnogorske. Cijene u supermarketima niže su od naših. Čaj ili kapućino u kafiću uz glavnu gradsku ulicu, spektakularna pica u italijanskom restoranu, neznatno su skuplji nego slično zadovoljstvo na Rimskom trgu. Za isti novac u gradu Ešu kupićete stan višestruko vrjedniji on ovih koji se prodaju u Podgorici.

Rezime, ne mora čovjek biti pretjerano zainteresovan da brani zastave i granice ali mislim da postoji jedna zemlja za koju vrijedi dati život. Luksemburg.

LUKSEMBURG I TIRANA

U djetinjstvu nijesam slušao Radio Luksemburg. Radio Titograd je bio dovoljan da utoli svaku našu saznajnu žeđ i ta radio stanica bila naš prostor za porodično slušanje radija. Otac je zadržao pravo da bira nešto sasvim lično. Slušao je Glas Amerike. Kratki talasi. Ovdje Vašington. Glas Amerike. Govori Grga Zlatoper. Neki večernji sati, Zapravo ništa nijesam razumio. Bio sam sasvim mali. I nešto mi se tu nije poklapalo s bilo čim što sam s našeg radio aparata Savica 56 mogao čuti tokom dana..

Jedan moj školski drug, nešto kasnije, otišao je korak dalje istražujuću okean kratkog talasa. Neprihvatljive oblike ponašanja za Titovog pionira, koji je dobar i iskren drug, on će ispoljiti slušajući program Radio Tirane. Dječija radoznalost. Htio je da da prvi sazna kad Albanci tenkovima krenu na nas. I držao im je stranu jer su drug Tito i KPJ izdali interese radničke klase. Završiće to katastrofom. Predložio je ocu da knjige Karla Maja, Perl Bak i Marka Tvena bace u rijeku Mrkošnicu. Ovaj ga pita: Đe si to čuo? On kažem: Tata ja slušam Radio Tiranu! Knjige su zlo!
Ne da mi se prepričam detaljnije, ali kazna koju je on primio jer je slušao propagandu Radio Tirane, napraviće od mene krvnog neprijatelja svakom ko tvrdi da je batina iz raja izašla. Ko god vam tvrdi da je dobar, radan i razborit mladić proizvod bičevanja na koje ga osudiš u dječačkim danima nijesu bičevali. Da, dobro ste pročitali - bičevali! To što su naši očevi znali učiniti s kožnim kašima posramilo bi svakog goniča robova. Majke su improvizovale, eksperimentišući s vrbovim prućem. Očevi su se držali dobre stare štavljene kože. Ako je što jugoslovenska industrija znala da napravi to su kaiši. Tamno smeđi, tanki, uzani. I duboko sijeku.

PODGORICA TIRANA

Na jedan takav kaiš mislio sam približavajući se prošlog petka aerodromu Majka Tereza, na putu za Brisel i Luksemburg. Onda sam uz pristupni put aerodromskom kompleksu naše lijeve strane ugledao staru neman. Avion iz albanske putničke flote. Zapravo ono što je nekad bio avion a danas je maketa koja svjedoči o slavnoj tradiciji albanske avijacije iz perioda strahovlade Envera Hodže. Lama. Letio je kad su nebo iznad Crne Gore sjekle Karavele S - 210 a titogradski aerodrom bio ljepši od bilo kog aerodroma koji u francuskoj opslužuje regiju te veličine. Kada je 1989. Godine Jugoslavija dobila ponudu od Evropske ekonomske zajednice da se priključi specijalnom trgovinskom sporazumu koji bi uključivao ekonomsku saradnju i specijalne povlastice u trgovinskoj razmjeni, ta lama od putničkog aviona koja danas podsjeća na put što ga je Albanija prešla u potonjih četrdeset godina, bila je jedino što se kretalo u njenom vazdušnom prostoru. A mi smo već imali lovacku avijaciju.

Ta evropska ponuda stigla je u vrijeme kada se Crna Gora počela suočavati s političkim i ekonomskim problemima. Izabrala je Jugoslaviju bez alternative. Izabrala je rat i mržnju. Tuđe nećemo svoje ne damo. Nikad nije Crna Gora jela ljeba s prijekora...Parole.

Ne bih ni njih ni nas vrijeđao, ali, birali smo lakomisleno i izabrali da o našim sudbinama odlučuju nezreli i nezajažljivi ljudi intelektualno formatirani kao podmukle seoske krvomutnice.

Da ne dužim. Danas albanski aerodroma Majka Tereza mjesečno opsluži više putnika nego dva crnogorska aerodroma za godinu dana a kontrola putnika i svi servisi su efikasniji nego na aerodromu Južni Brisel. Dva crnogorska zatvaraju se u sumrak i otvaraju kad se dobro razdani.

To smo izabrali 1989. Blago nama stvarno.

DVIJE ŽELJEZARE

Da se vratim na Luksemburg i priču o prosperitetu i siromaštvu.

Prije 35 godina imali su, Nikšić u Crnoj Gori i grad Eš u velikom vojvodstvu Luksemburg, željezare. Ona u Ešu bila je srce luksemburške čelične industrije. Zbog globalnih promjena u industriji čelika grad Eš se transformisao. Inovacije, obrazovanje, usluge. To je njegova realnost. Područje na kom je nekad radila Željezara danas je sjedište univerziteta, istraživačkih prostora i modernih poslovnih zgrada. Sve što je tu sagrađeno ima auru industrijske prošlosti i sve je u skladu s nacionalnom devizom - Želimo da ostanemo ono što jesmo. Nju možete vidjeti na svakoj zgradi državne i lokalne administracije.

Radnik u nikšićkoj željezari 1989. godine zarađivao je mjesečno 1000 maraka više od radnika u Luksemburgu. I digao se na noge junačke s parolom: Boj se ovna boj se govna kad će se živjet`.

On, njegovi drugovi i borili su se da ostanemo to što jesu. Ja to drukčije ne mogu razumjeti.

U halama nekadašnjeg nikšićkog industrijskog giganta danas deponuju otpad s gradskih ulica i vlast se cikva se s radnicima koji ne dolaze na posao ali prijete da će srušiti vladu jer im ne isplaćuju naknade za prevoz i topli obrok.

Ne bih ja nas potcjenjivao, procjenjujući šanse da se Crna Gora pridruži Evropskoj uniji, godine 2028.

Živjeli svi oni meni dugo i ne zaboravite da mi znamo kako...Pokvariti ćuskiju.