Duško Kovačević

stav

Godišnjica mitropolitovog odlaska

U srijedu 30. oktobra navršilo se tačno četiri godine od upokojenja mitropolita Amfilohija. I mnogo i malo vremena, u zavisnosti iz koje perspektive samjeravamo njegov odlazak.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Često nam istorijska nauka ponavlja – kako je za mjerodavan sud o nekom vremenu, čovjeku ili povijesnom trenutku, potrebna duža vremenska distanca i to je pravilo ili aksiom istoriografije.

Ali ako postoji izuzetak u ovoj zakonomjernosti – onda bi to svakako bio, uvjeren sam u to, mitropolit Amfilohije i njegov put po trnju. Za razumijevanje tog puta nije potreban vremenski otklon. Sve je bilo kristalno jasno i za života mitropolitovog.

Mučenički i svetootački bio je njegov put za koji se pripremao još kod svog učitelja Justina Ćelijskog, u varljivom vremenu kada je komunistički resantiman prema crkvi još uvijek živio u refleksu našeg nesrećnog naroda i njegove vlasti.

Rađalo novo vrijeme u kome je trebalo iz ambisa bezbožništva iscijediti nejasna sjećanja na religiju, Boga, vjeru. Teško breme epohe koja nije bila naklonjena srpskom i crnogorskom narodu nosila su uglavnom mitropolitova leđa. Kao da se čitavo vrijeme aristotetolovski pitao: da li se pred neminovnošću treba sklanjati? I uzmicao se kada više nije imao gdje, kada je morao, kada se varakao i preganjao sa silnicima ere, duboko svjestan igre preokreta iz rečenice Svetog Nikolaja Velimirovića: ,,Kada čovjek misli da je na vrhuncu svog uspjeha, tada, u stvari, stoji na granici svoje propasti".

Tako je i bilo. Litije su bile samo kulminacija mitropolitovog pravednog puta, koji je, ne njegovom voljom, često bio popločan politikom i svim njenim smicalicama. Koliko god ga je to ružno vrijeme lomilo, tjerajući ga da boravi u Prokrustovoj krčmi politike i hipokrizije – ono ga je učinilo možda i najznačajnijom crnogorskom ličnošću u posljednjih pedesetak godina. Sveti oci su govorili – ne dao ti bog vremena bez iskušenja. I bilo ga je previše za mitropolitovog života. Ipak, sva su vremena teška i bremenita.

Patrijarsi Vikentije i German, crnogorski mitropoliti Bradvarević i Dajković, bili su u nepodnošljivom i gotovo bezizlaznom položaju. Za njih su podrugljivo govorili da su ‘crveni (komunistički) popovi’ jer su u pasjim vremenima pokušavali sačuvati što se sačuvati može… Ali doba mitropolita Amfilohija bilo je još teže, perfidnije, pokvarenije, složenije.

Zato je njegov legat veći, pogotovo u svjetlu činjenice da ga danas, četiri godine od upokojenja, slave i dojučerašnji progonitelji.