Lidija Glišić

STAV

Izbor(i)

Mogućnost svakog izbora je uslov lične slobode. Mogućnost izbora je uslov i pokazatelj društvene slobode. Zato društvo periodnično na izborima odlučuje kojim ljudima i čijem političkom pravcu će povjeriti upravljanje najvažnijim društvenim procesima.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Danas, u parlamentarnim demokratijama, pravimo izbor između ponuđenih ideja i političkih organizacija koje te ideje predstavljaju. U burnoj areni javnosti, političke organizacije pokušavaju da artikulišu interese određenih drustvenih grupa ili klasa i na taj način, putem izbora i parlamentarne debate, trebalo bi da se iskristališe što širi interes. Tako bi vlast bila plod djelovanja svih učesnika u izborima čime se izražava opšti interes društva.

Burni predizborni period oličen kampanjom i krunisan danom izbora, zapravo nije ništa drugo nego racionalan proces utvrđivanja i usaglašavanja interesa najvećeg broja građana. Upravo onda, kada je većinski (opšti) interes zadovoljen, govorimo o demokratiji. Kako su interesi racionalna kategorija, to su i izbori krajnje racionalan proces. Ali, da li su?

Prije jednog vijeka, otac propagnade koja je postala majka iracionalnog političkog izbora, Edvard Bernajs je rekao: “Dobra vlada može se prodati zajednici kao što joj se prodaje bilo koja druga roba. Često se pitam da li će političari budućnosti, koji su odgovorni za održavanje prestiža i efektnosti svoje partije, nastojati da obuče političare da budu istovremeno i propagandisti”.

Upravo ta predizborna propaganda, koja je sve pretvorila u kvalitetnu ili manje kvalitetnu robu, dovela je do toga da na izborima često većina građana glasa za one opcije koje ostvaruju interese malog broja moćnih ljudi, a da birač to vidi kao glas dignut za svoj interes. Političke kampanje su odjednom postale nedovoljno efikasne, bilo je potrebno dodatno zatalasati javnost, usmjeriti tokove svijesti birača, zavrtjeti i zamajavati (spinovati) njihove želje i potrebe, tako da na dan izbora olovku zabodu u srce imena ili liste na glasačkom listiću za koje se politički akteri bore.

Kako se desilo da birači u izborima koji su krajnje racionalan proces namijenjen ostvarivanju njihovih racionalnih interesa, odlučuju iracionalno tj.protivno svom interesu?

Odgovor je u medijima.

Predsjednika Lindona Džonsona je jedan TV novinar, nekoliko godina nakon što je napustio funkciju, upitao šta se promijenilo u američkoj politici od 1930-ih, kada je došao u Vašington.

„Vi, ljudi,“ odgovorio je Džonson bez razmišljanja. „Svi vi u medijima. Cijela politika se promijenila zbog vas. Razbili ste sve strančake mašinerije i veze između nas u Kongresu i gradskih političkih mašinerija. Dali ste nam novu vrstu ljudi.“ Na njegovom licu se pojavio izraz prezrenja. „Tedi, Tani. Oni su vaša kreacija, vaše marionete. Niko ne može da stvori Tedija Kenedija. Samo vi. Oni su vaši. Vaš proizvod.“ (Reference su bile na Teda Kenedija, koji je u to vrijeme bio smatran za potencijalnog budućeg predsjednika, i na Džona Tanija, fotogeničnog senatora iz Kalifornije vještog u ophođenju s medijima, A Theory of Media Politics by John Zaller).

Tako je partijska politika počela da dijeli izbornu arenu sa medijskim politikama.

Po definiciji, mediji su posrednik i pomagač u komunikaciji. U danima izbora, mediji bi trebalo da pomognu biračima da što lakše uoče i artikulišu svoj interes. Naravno, uz političke stranke. Međutim, za razliku od stranaka koje se bore za svoje partikularne interese i koje u procesu političkog sukobljavanja sa drugim strankama, pregovaranjima i konačno kompromisima, dolaze do opšteg interesa – mediji su zamišljeni kao društveni posrednici i sudije javnog mnjenja.

Mediji, koji bi trebalo da budu nezavisni i usmjereni na javni interes, posle razvlašćenja države i njenih medija, u najvećoj mjeri prelaze u ruke privatnih vlasnika. Takvi mediji uglavnom zastupaju interese svojih vlasnika, partikularne, baš kao što su interesi koje zastupaju političke stranke. Neprincipijelni dogovor elita u sferi privatnih medija doveo je do njihovog gotovo kartelskog ponašanja.

I tako smo došli do današnjih dana. Birač napadnut predizbornim plakatima, spotovima, obećanjima, propagandom i spinovanim informacijama, na dan izbora izlazi na biralište potpuno siguran da je donio svoju vlastitu odluku, nesvjestan da će pod uticajem političkog spektakla, za koji minut iza paravana glasati potpuno iracionalno protiv svojih interesa.

“U potpuno izokrenutom svijetu, istinito je momenat lažnog”, kaže Gi Debor u svom čuvenom radu “Društvo spektakla”, u kome spektakl stvara privid izbora i slobode, a birači biraju između različitih “slika” političara umjesto stvarnih političkih programa. Eto još jedne iluzije demokratije, dok prava moć ostaje u rukama kapitala i vladajuće elite.

Ostaje pitanje da li je moguće vratiti birača iz začarnog političkog spektakla u stvarnost izbornog procesa lišenog spektakla?