Duško Kovačević

stav

Fenomenologija lažnih diploma

Uz asistenciju političkog pokreta Alternativa država je svojevreno krenula sa provjerama i sankcijama kada je u pitanju veoma rasprostranjen fenomen lažnih diploma u Crnoj Gori. Ali to je brzo stalo i čitava stvar dospjela je u zonu margine i zaborava.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Divlje diplome u neslućenoj mjeri zagospodarile su ‘učenim’ svijetom, pa ih zasigurno ima i među individuama od kojih se očekivalo da krenu u borbu protiv te gotovo legalizovane obmane – i zato je jasno zašto je ‘operacija’ utihnula. Doduše, ovih dana jedan odgovoran političar (čiji ime neću pomenuti u jeku izborne kampanje) apostrofirao je problem lažnih diploma i svu tragičnost te jezive manipulacije dočarao je primjerom doktora lažnjaka koji navlači hirurške rukavice i kreće u komplikovan operativni zahvat. Dakle, to je ruganje ne samo univerzitetskoj zajednici i znanosti nego i građanima i njihovim svekolikim potrebama!

Međutim, šta u stvari znači lažna diploma? To bi trebalo razjasniti i razlučiti, pogotovo u zakonsko-krivičnoj sferi. Da li su to plagirani radovi, nezavršeni fakulteti, ili pak ,univerzitetske diplome' koje su najčešće u toku vikenda kupovane na Megatrendu, Singidunumu, u Novom Pazaru, Tutinu i na mnogim drugim akademskim pijacama? Da li tu spadaju diplome stečene i na crnogorskim privatnim univerzitetima, na kojima su veoma upitni kriterijumi ocjenjivanja i polaganja ispita? To je velika i složena tema...

Ono što je najbezočnije u svemu jeste činjenica da su prevaranti sa volšebno nabavljenim diplomama najambiciozniji dio društva i da oni pokrivaju veoma značajne državne pozicije. Još je Aristotel govorio 'da je najopasnija naoružana nepravda'. To isto važi i danas, pogotovo za socijalni talog naoružan falš diplomama. Fantoma sa lažnim diplomama imamo i u najvišem zakonodavnom tijelu – crnogorskom parlamentu. Ja znam najmanje trojicu parlamentaraca. Ima ih među ministrima, a odavno je problematizovana i diploma bivšeg premijera i nekadašnjeg šefa tajne policije.

Zašto se taj opasan oblik kriminala toliko godina tolerisao, kada je tako lako predvidivo ponašanje čovjeka na funkciji koji je otvorio svoju radnu biografiju kupljenom diplomom, koji je započeo karijeru prevarom, manipulacijom, lažnim predstavljanjem, krivotvorenjem, kriminalnim činom? Šta čovjek koji se na samom startu svog društvenog angažmana predstavio kao hohštapler spreman na sve, može donijeti društvu osim nevolju i manjak? Čovjek sa lažnom diplomom je lažni čovjek, ili kako su to naši stari govorili – ništa čovjek.

Kakvu tek poruku mladim ljudima utjeruje praksa u kojoj su fakultetski lažnjaci ugledni građani našeg zapuštenog društva? Zar to nije udes ideala koje nose prosvjetiteljstvo i znanje, i kako se osjećaju marljivi, odgovorni i pošteni ljudi koji su diplomu stekli napornim i predanim radom?

Kada se god potegne ova neprijatna tema, sjetim se sredine osamdesetih godina – kod nas, tada dječaka, u dvorište G zgrade dolazili su studenti 'natečenih glava': Điđa i Ćiro sa Građevinskog, Gebls sa Pravnog, da predahnu dušom od napornog danonoćnog spremanja ispita. Gotovo da smo ih žalili... Nije lako završiti fakultet!