Duško Kovačević

OSVRT

Žena u Crnoj Gori

Danas sam zvao druga da popijemo kafu i suočio se sa vrlo interesantnim odgovorom: ,,Ne mogu, žena mi je iskočila sa društvom u grad pa moram da čuvam dijete. Ko zna kada će se vratiti!"

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Ni u najluđem snu nisam mogao vidjeti đeda, oca, strica ili ujaka u ovakvoj situaciji, čak ni momke iz moje generacije, pa ni iz 'okolnih’ generacija.

Po jednoj odličnoj i veoma zanimljivoj američkoj klasifikaciji posleratnih dekada – ja spadam u generaciju X, generaciju djece sa ključem oko vrata, ili MTV generaciju (aluzija na istoimeni kanal muzičkih spotova). Važili smo za navodno moderno i emancipovano pokoljenje, doduše malo otuđeno i melanholično.

Ali emancipovan i krajnje ravnopravan odnos supružnika, kao iz današnje epizode sa mojim prijateljem, u to vrijeme smatrali smo brukom i zastiđem u krutom poimanju klasičnog običajnog nasljeđa Crne Gore, ali bogami i Mediterana (ili juga).

Iako sam donekle ‘oštećen’ generacijskim i mikrokulturalnim predrasudama, možda i autokarakternim sklopom, izuzetno mi se dopao odgovor, ali i životni pogled mog druga. Štaviše, oduševio sam se, jer radi se o vrlo ponosnom i odvažnom momku, koji nema mentalitet 'papučara'. Dakle, što je mnogo bolje, on to ne radi iz straha od žene, iznuđeno, inscenirano. On to čini samosvjesno i pažljivo, iskazujući prema svojoj supruzi poštovanje. On prihvata njeno pravo na parče autonomnosti i slobode.

Takođe, nije rijetka scena da djevojka u kafeu pije rakiju, a momak pored nje sok ili čaj... U vrijeme mog odrasatanja djevojku sa takvim 'porokom' ne bi oprala ni Morača i to bi se prepričavalo godinama.

Bogu hvala da je već odavno počelo oslobađanje žene u Crnoj Gori, i to oslobađanje jeste jedna od dobrobiti tranzicionih decenija, koje držimo za teške i dekadentne. Zašto žena ne bi izašla sa društvom, a muž pričuvao dijete? Kome odgovara isprepadano čeljade u porodici, kome odgovara da naše žene budu podređene i zakinute za elementarne životne stvari. Žena treba da ima svoje društvo i da povremeno ‘pobjegne’ od svakodnevne rutine unutar kuće i porodice. Naravno, ni u čemu ne treba pretjerivati, pa ni u feminizmu i emancipaciji, a mi smo skloni radikalizmu i krajnostima.

Iako su žene u staroj i herojskoj Crnoj Gori bile voljene i poštovane – majke, sestre, supruge, odive…, ipak su to bile mučenice i stradalnice, i to doskoro. I nije to bilo samo pitanje zaostale plemenske svijesti i mentalitetske rigidnosti. To je bilo i pitanje neporecivih zakona surovog i škrtog prostora, stalnog manjka i nedostajanja, borbe za preživljavanje, ratničkog udesa… Sirotinja je stiješnjena i zakinuta i tu nema prostora za evoluciju i inkluziju, kako bismo to rekli rječnikom današnjih nevladinih organizacija.

Zato, neka žene ovog doba žive sasvim slobodno i komforno. Ja sam neko ko se otvoreno zalaže za ravnopravnost žene i muškarca, iako svjestan koliko je ta teza u savremenom dobu notorna, nesporna i neupitna.

Ali – da li je baš tako? Previše je jezivih primjera femicida u posljednjih nekoliko godina u Crnoj Gori.