Duško Kovačević

stav

Zelena Podgorica

Podgorica je možda i najljepša u dijelu uz Moraču, kao i svi gradovi koji imaju rijeku ili više njih. Tu je horizont najširi i prostor se otvara ka slobodnom i dalekom pogledu... Tu su najveći parkovi, šetališta ili promenade. Uz rijeku su Stara varoš, Sportski centar, modernistička skulptura iz socijalizma – zgrada nekadašnjeg Centralnog komiteta, i naravno stari i novi mostovi.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Tu su nezaboravne Skaline, a uz samu obalu Morače leže Momišići, jedino selo u Evropi sa dva državna fakulteta (stara šala Momišana). Zađemo li u centar ili u prekomoračke kvartove (šezdesetih godina nazvani Novi grad) kao da smo se našli u labirintu, skučeni i suženi u dokinutom i zatočenom prostoru. Ali ako prošetamo uz Moraču, prostor se najednom otvora i proteže – sve je nepregledno i apstraktno, prepuno naturalizma i pejzaža, prije svega vazduha, koji se sa sjeverne kapije svjež spušta kanjonom rijeke. To je periferija u samom središtu ovog drevnog grada – kolektivno nesvjesno naše 'varoši'.

I zaista, u socijalističkim dekadama titoizma na našim nekadašnjim prostorima, u Jugoslaviji ‘koja je nastala u času svoje nužnosti’ (kako je to napisao Branko Miljković), ljudi sa strane opisivali su Titograd kao grad koji se izdvaja od drugih zelenilom i divnom prirodom – velikim parkovima. Jedan prijatelj (Miško Strugar) skoro me podsjetio na reportažu o Titogradu koju je emitovala Hrvatska radio-televizija krajem osamdesetih godina. Ona nosi poetičan naslov – ‘Grad u smaragdnoj šumi’.

Arhitektura gradova osrednje veličine u vremenu komunističkog eksperimenta bila je uglavnom tipska i ponavljajuća (koju neizmjerno i nostalgično volim), pa je Titograd plijenio prostranim zelenim parkovima, ali i alejama duž dva prekomoračka bulevara, pogotovo južnog (pored Pobjede i parka Kruševac).

Pjesnik Bećir Vuković naslovio je jednu od svojih zbirki – Duh parka. Parkovi u gradovima i nose specifičan duh: to su enklave prirode i divljine u projektovanim betonskim utvrđenjima, što i jeste grad u suštini. Jedinstveni Njujork, prestonica zapadne kulture i civilizacije, u ilustrovanim i internet prezentacijama više se diči Central parkom negoli apstraktnim i staklenim neboderima Menhetna. Šta tek reći za fascinantni Stenlijev park u Vankuveru, koji se prostire na 400 hektara i koji je po mnogima najljepši gradski park na svijetu.

Dakle, osvrnimo se na zelenilo našeg grada, koje nam je ostalo još iz vremena komunizma. Ono je i dalje najatraktivniji segment našeg grada, iako načet i djelimično devastiran. Ono i dalje ljekovito ublažava depresiju sivog betona i anksioznost građevinskog kičeraja, koji nas je stigao sa vremenom višepartizma. Ovo pišem tendenciozno u danima predizborne kampanje za podgorički parlament.

Možda je ovaj grad najljepši u pojasu uz vodu... Kao i svi gradovi koji imaju rijeku...