Lidija Glišić

STAV

Suvenir – intermeco u zaboravu

Sređivanje polica sa knjigama toga dana se iznenada pretvorilo u putovanje, ono unutrašnje izmiještanje u uspomene i sjećanja iz prošlosti. Otvarajući na brzinu knjigu po knjigu, između stranica poezije omiljenog pjesnika zabijelio se neki papirić. I prije nego što sam ga izvadila, shvatila sam šta je: bording karta od prije nekoliko godina koju sam sačuvala među stranicama knjige. Krenula je lavina uspomena, potisnutih sjećanja na mjesta i ljude koji su mi očigledno bili značajni jer sam ih sačuvala u kuponu avionske karte.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Ova prosta memorabilija, ostavljena je ovdje da bi me trajno vezala za neko vrijeme koje nisam željela tek tako da zaboravim, pa se taj nezaborav držao za ovaj mali papirni kupon avionske karte koji me vinuo u prošlost.

Za podsjetnike poput ovog, moglo bi se reći da predstavaljaju besplatan lični suvenir, intiman dio do kraja nenapuštene prošlosti značajne samo nama.

Muzej takvih predmeta, jedinstven na svijetu, otvorio je pisac Orhan Pamuk u Istanbulu. Prateći njegov istoimeni roman „Muzej nevinosti“, u crvenoj kući iz 1897. u ulici Čukurdžuma u Istanbulu, nastao je muzej posvećen ljubavi glavnih junaka koji sadrži sve one sitnice, memorabilije, koje su vezivale Kemala i Fusun: bioskopske karte, crteže, figurice, šnale za kosu, razglednice, ključeve, i čak 4213 opušaka cigareta koje je ona pušila.

“Kao što je prema Aristotelu vrijeme linija koja sjedinjuje trenutke, shvatao sam da će linija koja spaja predmete biti jedna priča”, napisao je Pamuk. Kao suvenir iz ovog jedinstvenog intimnog muzeja, možete ponijeti repliku minđuša koje je u romanu nosila Fusun.

Suvenir je takođe čuvar našeg sjećanja na vrijeme i mjesto koje smo posjetili i čije tragove ne želimo da napustimo ni kada se vratimo kući. Ali ovi predmeti nisu samo naš podsjetnik jer su masovno dostupni u suvernicama, namijenjeni svim turistima i putnicima koji žele da s vremena na vrijeme ožive sjećanja bacajući pogled na prašnjavi suvenir na polici u svom domu.

Nerijetko, suvenir ponesemo kako bismo liječili „postputničku tugu“ koju osjetimo kada zatvorimo krug putovanja pred svojim ulaznim vratima, kada se ponovo nađemo na polaznoj tački našeg puta, s koferima jedva zatvorenim, uvijek nemarnije spakovanim u povratku nego u odlasku, koji samo čekaju da pokuljaju i iz sebe i nas izbace strane mirise i prašinu dalekih ulica. Niko ne voli suočavanje sa konačnim, pa bio to i kraj jednog putovanja, zato suvenir, po riječima Suzan Stjuart, služi da poveže razliku između prolaznog i trajnog, izražavajući suštinu onoga što je prošlo i pretvarajući je u opipljiv predmet.

Blizak predak suvenira bile su relikvije, kao simbol sjećanja na vječnost i religijska iskustva putnika hodočasnika koji je sa putovanja donosio vrijedne i vremenom neokrnjive ostatke mošti, ikone i druge sakralne predmete… Sve do 18. vijeka, kada počinju prvi nagovještaji turizma, putovanja su bila isključivo poklonička. Putovalo se upravo da bi se poklonilo svetinjama koje će putniku osvjetliti put ka vječnosti.

Putovanja u 18. i u 19. vijeku dobijaju potpuno drugi karkter. Bogati mladić toga vremena, željan novih iskustava i saznanja, kreće na Grand Tour koji je znao da potraje mjesecima. On sa tog putovanja donosi nova iskustva i znanja, ali i vrijedna umjetnička i antikvarna djela, nerijetko svoj portret naslikan usput, kao i sitne znakove pažnje poput sklopivih lepeza nekoj gospođici, izgravirane kašičice ili razglednice. Suveniri su tada bili rijetki, skupocjeni i dostupni manjini.

Danas, u ovo vrijeme globalne jednoobraznosti, iste suvenire proizvedene u Kini možemo naći u svakoj ulici u svijetu. Smisao kupovine opredmećenog intimnog sjećanja i uspomena u vidu suvenira, gotovo da se potpuno izgubio. Jer, identičan suvenir mom, kupiće na hiljade turista koji posjete isti suvenirnicu.

Zato sa putovanja ponesem unutrašnje suvenire, koje prizovem kupovinom nekog lokalnog začina na koji mirišu ulice i mjesta kojih se želim sjećati, ili pustim muziku koja mi zadovolji čežnju za vremenima, mjestima i ljudima koja se neće vratiti nigdje, osim u mom sjećanju. Avionska karta pronađena toga dana bila je dovoljna za čežnjivo vraćanje mog unutrašnjeg sata nekoliko godina unazad.

“Na svu sreću, nekoliko besanih noći kasnije, ponovo me je pohodio zaborav” – Borhes.