Vlatko Simunović

Nostalgija

Sjećate li se prve đačke torbe?

Sjutra će neka djeca prvi put poći u školu. Volio bih da u njima nađu divove kojima će bez straha i sumnje povjeriti svoja djetinjstva. Vrijede više od svih koje će kasnije sresti na svom putu. Pamtite li prvi školski dan? Sjećate li se divova?

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Svete. Izgubljene godine. Od svega su jače slike. Škola je spratna, siva zgrada. Siv pravougaonik čiji su čoškovi od grubo klesanog hercegovačkog kamena. U jesen škola miriše na suv papir, kreć i jelovinu. Podovi su daščani. Peć gvozdena. Tabla crna. Sunđer je sunđer. U prizemlju su četiri učionice i širok hodnik. Na spratu su dvije učionice, zbornica i biblioteka. U potkrovlju su kabineti za hemiju, biologiju u strane jezike. Konkretno ruski jezik. Pod škripi. Zimi je hladno. Vjetar cvili. Neko kaže da to pucaju grede. Plašim se.

Školsko dvorište je bagremar. Fiskulturna sala je u posebno zidanoj prizemnoj kući. Toalet je poljski. Uredan.

Van školske zgrade je velika bistijerna. Dvanaest koraka široka. Dvanaest koraka duga. Izdignuta je iznad tla cio lakat. U sred kvadrata je unikatna ručna pumpa za vodu. Bjesomučno smo vrtjeli točak od livenog gvožđa.

S istočne strane školskog dvorišta su gimnastička greda, košarkaško igralište i zemljani teren za mali fudbal.

Svete. Izgubljene godine. Pod koševima ću gledati nastavnika matematike Sloba Pekovića kako u pauzi između dva časa igra basket s nekim Nikčevićima iz osmog razreda. Na zemljanom terenu ću gledati neke Nikčevića iz starijih razreda koji šutiraju i neke Nikčeviće koji ne dozvoljavaju da ta bubamara uleti u mrežu.

S istočne strane školskog dvorišta su nasip i željezničke šine. Događaj dana je prolazak šinobusa koji stiže iz Titograda u pet sati poslije podne. Vagoni su sivi. Najhrabriji muškarci sjede na stepenicama i noge im vise izdan drvenih pragova. Djevojke se na naginju kroz prozor i vrište. I mi vrištimo. Pluća su nam bila zdrava i tijela mlada.
Kad prođe šinobus sve što vidiš preko pruge je Kličevo. Tu su Nikčevići. Kasnije će doći Golijani. Kosta Papović. Davidovići...Za Golijanima i svi ostali.

Naša su djetinjstva bila spartanska. Naše su godine bile godine preživljavanja nada.

DAN PRVI

Preksinoć sam obišao to dvorište. Tražio sam svoj život. Malo ljudsko vrijeme.

Prvo sam našao samo jedan dan u godini. Prvi septembar. Godina je 1972. Jure Puljiz, zidar, vodi u školu sina Ivana. S njima, uz korito Mrkošnice hodamo Dragan Jelušić i ja. Jure kaže: Stvorite nešto od sebe.

Dragan i Ivan na leđima nose kafene školske tašne. Baš kafene. Braon i smeđa boja doći će u kasnije. Donijeće je nastavnik likovnog obrazovanja Branko Musović,
Koraćamo u koloni. Jure inisitira. Kaže: Stvarajte naviku. Cesta je za auta i kamione. Auto je za mene Fiat i za upravljačem Fiata Bata Mijušković. Auto je za mene Ford i za upravljačem tamnozelene aždaje Mišo Mlinar.

Ispred mene hoda dragan Jelušić. S njegove tašni gledaju u mene Mirko i Slavko. U desnoj ruci nosim plastičnu crnu tašnu koja se ne nosi se na leđima i ne kači o rame. Do danas sama se njom ponosio. Sad je to ružna, nevoljena tašna. To je stvar za koju je jedan lukav prodavac mom starom kazao : Dobra stvar, ovo će trajati.

Otac je kupuje. Donijeće je doma i predati meni.

Sad ja hodam i upijam iz te tašne nekakvu tamu. Kristalno je čist dana. Čujem krik voza kojim na jug odvoze boksit i čelik.

Ta će se prokleta tašna cijepati duge četiri godine. Moja će je mati s đavolskom upornošću obnavljati. A škola? Ja ću svo to vrijeme marljivo trošiti na iznalaženje načina da izbjegnem učenje.

Imao sam dobru pamet. Moj učitelj, Radomir Bigović Bigaš, blagosloven bio, naučio me da računam. Ćetko Lalić, bibliotekar, ustupio mi je na čitanje Biblijske legende Zenona Kosidonskog. Ta će me knjiga spriječiti da živim određenim redom. Te davne tragedije, ubijanja, sve te Rute i Sulamke imaju veliku trajnost. Književnost te može upropastiti brže nego bilo što drugo na svijetu ako joj se prepustiš. Ozbiljan sam kad vam to kažem!

LJUBAV

Učitelji i nastavnici su učionicom upravljali željeznom rukom u baršunastim rukavicama. Način razmišljanja kojem su nas učili bio je starinski ali mnogo više ljudski nego bilo koji s kojim ću se kasnije sresti. Sistem obrazovanja bio je bliži opšteevropskom, klasičnom obrazovanju nego je što ovaj današnji sistem školstva blizak školstvu u zemljama liberalne demokratije. U školama nije bilo mjesta uznemiravajućim mislima o nejednakosti. Sirota djeca nijesu nezavisno od svoje volje klasifikovana. Nijesmo imali VIP odjeljenja, gadni nered i bijedu skorojevića. Škola je brisala svu sirovost. Obrazovanje je skrivalo sve rane. Dobri ljudi nijesu bili rijetkost. Ako zajebavaš sirotinju vođa tvog čopora bi ti zašarafio šamarčinu...

Svete. Izgubljene godine.

Vasiljka Bojić, Milan Bojanić, Senka Đukanović, Stanka Zeković, Buda Glušica...Na njih mislim. Ti ljudi te nijesu pitali želiš li znanje - oni bi ti ga dali. Vjerujem da su razumjeli da znanje ne vlada. Razumjeli su da je znanje je strast koja nema prošlost. Shvatili su da znanje vaspitava. To je te muškarce i žene činilo velikim.

Znali su što bi trebao učiniti ako ti je stalo da budeš jednako dobar kao bilo ko od onih koji su u igru koja se zove život ušli s bolje startne pozicije nego što je tvoja. I još više. S njima u sebi mogao si biti bolji od svih tih fićfirića. Tek kad sklopim oči i vrate me s juga pod Petmrovu glavicu biću spreman da zaboravim.