Duško Kovačević

STAV

Apel

Beogradska ulica, ispod Gorice, popodne. Oduvijek je bila i danas je najljepša, najintimnija i najotmenija ulica Podgorice, odnosno Titograda. Zadržala je svoju nekadašnju poetiku, smirujuću i četinarsku skrivenost. Mjesto susreta brdašca Gorice i te rezidencijalne, kasno-komunističke arhitekture iz vremena kada je već polako počela da se raslojava jedna nova elita, pozno-socijalistička.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Tu je nekad stanovao Veselin Đuranović, društveno-politički radnik SFRJ i SR Crne Gore i junak socijalističkog rada, a u jednom periodu vršio je dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ. Ali, tadašnja društvena elita, kao što nam to i Beogradska ulica veoma jasno i deskriptivno saopštava, imala je mnogo više smisla za estetsko od današnje, a o čemu sam skoro pisao u tekstu o prekomoračkoj zgradi stare vlade.

Ugodno je šetati ovom čarobnom ulicom, pogotovo njenim prvim dijelom, pored neobične zgradice koju je projektovao, kako kaže gradska legenda, naš čuveni arhitekta Tupa Vukotić, a ona zaista odiše nekom osobenom i opsjenarskom izražajnošću. U nastavku nailazimo na dragulj moderne titogradske arhitekture, zgradu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, i naravno na divne zgrade “francuzice".

Poseban utisak ostavljaju nam u zelenilu ušuškane private vile, a neke od njih su i impresivan primjer modernističke arhitekture pedesetih i sedamdesetih godina. To i jesu najljepša zdanja u našem gradu, uz prekomoračka Dva sanduka, Galeb, Hotel Podgorica... Te svedene i nepretenciozne objekte posebne ljepote uvijek asocijativno i nostalgično vežemo za Podgoricu iz komunističkog eksperimenta.

Beogradska ulica za Podgoricu je isto što i bajkovita Užicka ulica na Dedinju, uz sve napetosti i diskrepance koje stanuju u ovom poređenju. Ali za razliku od naših predaka koji su gradili nestvarno lijepe seoske cjeline, kasnije i komunista, o čemu sam do sad pisao, mi danas nemamo ni smisla, ni zahvata, ni potrebe za lijepim. Zato i sasvim neopaženo prolazi u javnosti skrnavljenje Beogradske ulice, koje se nesmetano odvija zadnjih nekoliko mjeseci, i ovaj tekst je moja skromna podrška maloj grupi građana i stanara iz te apstraktne ulice borova koji se bune neprimijećeno i za svoj groš. Znam, građevinski kapital je mastodont i istrebljivač koji gazi sve pred sobom, urušava i korumpira u cilju rasta i širenja… Pogotovo je takav ako nema nas.