Lidija Glišić

osvrt

Turizam u doba ratova

Rat je organizovani pokušaj da se problemi među državama rješavaju nasilnim putem. Ma koliko besmisleno zvučalo, rat je oblik komunikacije, samo nasilne. Ili, kako bi Klauzevic rekao, rat je nastavak politike oružanim sredstvima, neka vrsta komunikacije među ljudima, kao i politika.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

S druge strane, turizam je komunikacija među ljudima različitih prostora i država, komunikacija sa predjelima, kulturama, običajima – ali prije svega i nadasve mirnodopska. Da bi turizam mogao da se razvija, potrebno je da postoji bezbjednost i sigurnost turista, da se njihovе potrebе za komforom i predvidljivošću obećanog putovanja ne dovode u pitanje mogućim neočekivanim događajima koji bi mogli da ih koštaju bezbjednosti, ugrožavanja imovine pa i života usljed ratnih dejstava i razaranja. Stoga je sasvim logično da se turizam i rat isključuju, da tamo gdje ima rata nema turizma i obrnutno.

Međutim, kako je život pun paradoksa i odsustva logike, turizam ne odustaje od svog smisla ni u vrijeme velikih kriza izazvanih ratovima i terorizmom.

Prije nekoliko godina, bili smo svjedoci terorističkih napada na odmarališta u Egiptu, što je po logici potrebe za sigurnošću turista trebalo da prekine sve turističke ponude sa tog prostora. Međutim, naši turisti nisu otkazivali aranžmane već su i u tim okolnostima i dalje putovali u Egipat smatrajući da su koristi od putovanja i dalje veće od potencijalnih rizika!

To se, prema riječima predstavnika turističkih agencija, dešava i danas, kada usred sukoba Izraela i Palestine raste broj turista zainteresovanih da ljetuju upravo u ovoj sjeveroistočnoj afričkoj državi, čak se uvode i čarter letovi!

Ovo ipak nije uobičajeno ponašanje prosječnog turiste koji bira sigurne i bezbjedne destinacije, pa bi površan zaključak bio da posle svih godina ratova i nesigurnosti u našem okruženju, domaći turisti neće više ni zbog čega da „otkazuju“ svoje živote, pa tako ni turističke aranžmane.

Treba dodati da su pojedini ratovi ili neke njihove faze pospješili razvoj određenih vidova turizma. Poznat je fenomen vojničkog turizma – kada rijeke vojnika koji se vraćaju na oporavak iz zone ratnih dejstava idu na prijatne i relativno mirne destinacije – kao vojnici Vermahta u Pariz, saveznički vojnici u London u Drugom svjetskom ratu ili američki vojnici na Tajland u Vijetnamskom ratu.

U potrazi za Belle Époque

Potreba za turističkim putovanjima može biti i odgovor na neposrednu ratnu opasnost koja je još uvijek relativno daleko. To je onaj osjećaj ekonomski bogatog turiste da treba iskoristiti čari života i u neposrednoj opasnosti od ratova i razaranja koji još uvijek nisu stigli i na njegov prag. Iako je moguće da će u narednom periodu taj vihor obuhvatiti i njega i da će svako životno uživanje, pa i turističko, biti prekinuto, ovakva potreba dovešće do zanimljivih fenomena koji oslikavaju čuveni istorijski periodi poput „Belle Époque“ (Zlatno doba) – vrijeme neposredno prije ratova koje do vrhunca dovodi čovjekovu potrebu da živi raskošno, iako će upravo takav način života do posljednjeg grča, dodatno pocrtati lice smrti jedne epohe.

I najzad, savremeno doba je vrijeme je ratova, isto koliko i vrijeme potebe da se bude turista. Tu sukobljenost potreba da se „živi normalnost“ vidimo upravo u Evropi, dok na njenim rubovima bjesne dva velika rata (Ukrajina i pojas Gaze), sa potencijalom da se pretvore u svjetski rat. Za to vrijeme, na samo nekoliko stotina kilometara od tih žarišta, na našem prostoru, ljudi se uveliko spremaju da krenu u susret novoj turističkoj sezoni.

Ljeto je, Crna Gora dočekuje svoje turiste, doduše ne toliko više iz Rusije i Ukrajine ali zato u velikom broju nekadašnje „domaće“ turiste iz bliskih zemalja zajedničkog južnoslovenskog prostora gdje nema ni jezičke, a ni mentalitetske barijere. Ostale su samo formalne granice zbog kojih smo se toliko sukobljavali. Ali, život, pa i turizam kao ljepša i raskošnija strana života, kako smo vidjeli, ne mare ni za formalnosti ni za buduće opasnosti.

Čak i u vremenu kada je neposredni doživljaj uveliko zamijenio virtuelni, turista se i dalje otiskuje u svijet očekujući da umjesto sebe, tamo zatekne svoju bolju, opušteniju, tuđim suncem okupanu verziju, jer potreba za ponovnim susretom sa Belle Époque, izgleda, nikad nije prestala.