Vlatko Simunović

STAV

Široka duša Pariza

Protekla je godina u gradu svjetlosti bila je strašna. Pakao rata na istoku osnažen je terorom Hamasa i jezivom odmazdom Izraela pa sve se sva ta nelagoda svijeta izlila na Pariz koji je podrhtavao cijelim tijelom. Prijestonica se na rubovima otimala i sve je slutilo da je spremna da napravi nešto ludo.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Za tipičnog crnogorskog “građanina svijeta” Pariz je prijestonica brenda Luj Viton a Luvr palata s staklenom piramidom u dvorištu koju su upoznali na završnoj etapi biciklističke odiseje Tur de Frans. On zna da se Francuska onomad nije domogla evropske krune reprezentativnog fudbalu, ali su, za utjehu, ministar vojni i francuska avioindustrija proljetos Hrvatima i Srbima prodali lovce potonje generacije a predsjednik Makron ugostio premijera Spajića i poručio nam da smo na dobrom putu.

U analima će biti zapisnao da su ratari blokirali prilaz Parizu...Desnica je na izborima za Evropski parlament počistila ljevicu i centriste. Prdesjednik Makron je raspisao izbore. Desnica je izdominirala u prvom i izvisila u drugom izbornom krugu. Autoindustrija se našla pred kolapsom jer su Kinezi najavilu prodaju električnih automobila po ključu “jedan kupiš, drugu dobiješ besplatno”...Ništa ružičasto.

A onda je na red došla ceremonija otvaranja Olimpijskih igara i Pariz je zadovoljio svoju strast da dominira svijetom. Izdigao se snagom i ljepotom pretpotopske zvijeri kakvu smo upoznali u kultnim filmovima i djelima Igoa, Balzaka, Emila Zole.

Bez Pariza bi svijet bio surov, grub i sam. Bez Pariza bi svijet zaboravio punoću, zadovoljstvo koje ljudskom biću pruža grad. Francuski način. To se ne imitira. To se živi.

PRVE IGRE

Svoje prve Olimpijske igre imao sam 1972. Minhen. Mark Špic. I naravno Mate Parlov. Prvi jugoslovenski bokser sa zlatnom olimpijskom medaljom. Kubanac Gilberto Kariljo i sudija Volf Njemac. Za mog starog i strica Gligora to nije slutilo na dobro. Kariljo je imao duže ruke. Pred kraj prve runde Parlov ga šalje na pod. Dva udarca lijevom rukom i borba skreće na jednosmernu cestu. Poslije četvrtog nokdauna Volf Karilja šalje u njegov ugao i signalizira kraj. Slavilo se dugo...

Sjećam se i košarkaša Simonovića koji je poslije utalmice s Portorikom napustio olimpijsko selo i da su se ljudi radovali što je SSSR pobijedio SAD u finalnoj utakmici. Imali su Amerikanci prednost. Onda Jedeško iz auta lansira jedno dugo dodavanje do Aleksandra Belova pod košem i gotova stvar. Prethodno su za zapisničkim stolom štimali sat.

Ne sjećam se upada terorista u Olimpijsko selo. Tek kasnije sam čitao da se i to dogodilo. Od tada do danas prošlo je 13 olimpijskih ciklusa.

PARIZ

Pamtim sva otvaranja Olimpijskig igara. Organizatori uvijek prirede spektakularne ceremonije otvaranja. Svaka se fešta završava samozadovoljnim stavom i porukom svijetu da se suzdrži od svake nade da će nekad neko prirediti sličan spektakl.

Spektakl. To je ključna riječ. Parižani nijesu planirali i spektakl. Formalno, tehnički, sve što smo vidjeli u Parizu moglo se realizovati u bilo kom gradu koji ima dovoljno dugu i duboku rijeku s mostovima ispod kojih mogu ploviti lađe. Ali, suštinski, bilo gdje osim u Parizu to bi bila lakrdija. U Parizu to je bio san ljetnje noći. Kišne noći. Fešta!

Pretpostavljam da su se, razmišljajući o otvaranje Olimpijuskih igara Parižani su se sjetili Ajfelovog tornja i razumjeli da nije presudna visina. Važan je ugled mjesta na kom je kula sagrađena. U američkim gradovina, u Aziji, Indiji, na Bliskom istoku sagradili su mnoštvo kula. Nijedna, nikad neće potamniti slavu Ajfelove. I ceremonija otvaranja Olimpijskih igara koje je Pariz ugostio poslije 100 godina neće moći da se zaboravi. Ugled!

I one lađe na Seni i svi sportisti svijeta na lađama. Gledajući ih u slaboj, neugašenoj svjetlosti dana, sjetio sam se Prevera koji zapaža da Sena, kao svi veliki ljudi, u Pariz stiže iz provincije. Pariz je centar. I Rim...Italijani neđe u genima imaju iskustva s povorkama i Trijumfalnom kapijom i neprevaziđeno su slavili u petak veče. Sve ostalo je provincija.

I splav u sredini rijeke s koje pod kišnim nebom snova pjevaju pjesme. To je svadba republike! Ne zamjeram. Što god mislio o republikama i revolucijama, od kad sam u Lucernu vidio reljef u stijeni, Spomenik Lavu koji podsjeća na švajcarske gardiste koji su masakrirani kad je svjetina 1792. prodrla u palatu Tiljeri, Parizu od petka veče ništa ne zamjeram. Švajcarska garda je od svjetine u Parizu branila ime Bog. I nije ga odbranila. U Lucernu je najtužniji kamen pod kapom nebeskom.

Pariz je preksinoć od skorojevića s mehaničkim nadahnućem branio i odbranio ime i slobodu čovjekovu. Odbranio po cijenu da njegovom slavlju pripišu elemente koketerije s neljudskim entitetima i varvarstvom. U Parizu je sve bila radost. Cio svijet gledao je Pariz i osim Pariza u njemu ništa drugo nije postojalo. U kišnoj noći pjevala je sloboda koja je odbacila teške dane i kult tijela. Predavala se svijetu široka duša Pariza. Grad i ljudi! To se pamti! Bravo! Noć skuplja vijeka. Pariška.