Duško Kovačević

OSVRT

Policijske škode i ćirilica 

Serija novih automobila koji će biti stavljeni na raspolaganje Upravi policije stigla je prije nekoliko dana u Podgoricu. Kako se može vidjeti na fotografijama, natpis policija ispisan je i ćirilicom, a to je najavljeno i ranije.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Ćirilični natpis ideja je koja je potekla od ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića. U jednom dijelu društva, odnosno u medijima i među intelektualcima crnogorske i prozapadne orijentacije (iako je ona često samo deklarativna) ćirilica na policijskim automobilima isprovocirala je glasno negodovanje i gotovo ogorčenje.
 
I neće biti prvi put da se u redovima tog legitimnog kulturološkog opredjeljenja ćirilica smatra nečim što je nazadno i anticrnogorsko.
 
Dakako - ćirilica je pismo koje je u 'nesporazumu' sa prozapadnim stremljenjem moderne i postreferendumske Crne Gore. Ja se nalazim na krajnje suprotnom motrištu i čini mi se da je upravo ćirilica najsnažnija identifikacija Crne Gore i njenog kulturnog bića, pa nerado posežem za opštim mjestima iz našeg duhovnog legata.
 
Mnogi teoretičari kulture, antropolozi i etnolozi s pravom tvrde da se jedan narod na istorijskoj sceni pojavljuje i formira prvenstveno kroz najmarkantnija književna djela. Treba li podsjećati da su naše najvrednije knjige pisane ćiriličnim pismom - baš one knjige kojima objašnjavamo sebe, našu tradiciju i porijeklo.
 
Pismo je forma, a forma često nadilazi suštinu i nosi tajnu. Kod nas u Crnoj Gori Njegoševo svevremensko književno djelo, pisano naravno čirilicom, stameno stoji u središtu naše nacionalne prepoznatljivosti.
 
Vjekovima prije Njegoša imali smo Miroslavljevo jevanđelje, najznačajniji spomenik južnoslovenske ćirilične pismenosti iz 12. vijeka, a onda i Cetinjski oktoih prvoglasnik, prvu štampanu knjigu na Balkanu, koja je objavljena 4. januara 1494. godine u Štampariji Crnojevića na Cetinju.
 
Dakle, gdje god zahvatili iz našeg stvaralačkog, identitetskog i nacionalno arhetipskog blaga, neizostavno srećemo ćirilicu. Ona je postojana jezička manifestacija, koja sabira i koordinira ono najbolje iz naše pisane baštine, a baština je kolektivna sudbina i udes svakog naroda. I kako onda da nekome smeta ćirilica, i to - u ime Crne Gore?
 
Neću reći da takvima zapravo smeta Crna Gora, ali čudno i neshvatljivo je to podozrenje... Zamislite da u Kini neko kaže, a da pritom nije klinički slučaj: šta će nam sistem logografa! Crna Gora i ćirilica su u organskom savezu. Martin Hajdeger je na jednom predavanju rekao: "Čovjek se jezički ispoljava iz onog jezika na koji je njegovo biće nagovoreno. Takav jezik nazivamo maternji jezik.”
 
Naravno, ćirilica je vitalni dio našeg jezičkog izraza, njegova maternja i ontološka podloga.
 
U drugoj ravni, kao što već naznačih, iz jednog tabora naših proevropskih poslenika jasno se osjeća taj skorojevićki poriv odricanja od zavičajnog i postojbinskog - njima se čini da se ćirilicom konfrontiramo Zapadu i savremenom dobu.
 
Opet se nalazimo u prostoru zablude, neznanja i činovničkog duha. Na sreću, Evropa i Zapad mnogo su ljepsi i razigraniji nego u njihovim zakrivljenim konceptima, iako i Zapad ima svojih 'zakrčenja' i stranputica.
 
Upravo će umjetničku elitu i avangardu Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država zavesti i osvojiti magijski film Andreja Tarkovskog, koji opisuje umjetnički nagon Andreja Rubljova, najvećeg pravoslavnog ikonopisca iz 14. vijeka. A šta je pravoslavna freska do ćirilica u slikarstvu? Sličan prodor na Zapadu ostvariće i Sergej Paradžanov, ali i Saša Petrović i Emir Kusturica.
 
Zapad prihvata pojedinca u punoći značenjskog jedino ako dođe sa autentičnim i ishodišnim bagažom. Naši zapadnjaci elementarno ne poznaju Zapad i njegovu rascvjetalu otvorenost, i to je apsurd našeg trenutka. I koliko mi u stvari razumijemo Zapad? Mislim da nije slučajno što je jedini jugoslovenski nobelovac pisao ćirilicom.