Vlatko Simunović

Priča sa granice

Da li bi ti mene uzela?

Ako ulicom Kritskog odreda dođete do korita rijeke Sitnice, pa pređete most i uđete u Farmake - prešli ste nekadašnju granicu između Osmanskog carstva i Crne Gore. Ta granica se, kao sve nekadašnje evropske granice zapadno od Bosfora zvala krvava granica. Tu su vođene velike bitke i borbe. Tu je Lisica, dolina u kojoj su 1604. godine Lješnjani i Katunjani, njih 400, sasjekli hiljadu Turaka. To je bila prva pobjeda crnogorskog oružja nakon propasti kuće Crnojevića. Tu su danas neke murve.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Kad god bi turske kaznene ekspedicije udarale na Cetinje granicu bi pokušale da pređu na Sitnici. Od 1835. godine do konačnog razgraničenja 1858. Crne Gore i Turske na tom području su kavge i čarke koja se plaćaju muškim glavama bile svakodnevica.

Priče sa te granice davno su zaboravljene. Rado ih priča moj prijatelj Cvetko Vukčević. Jezgrovite. Imaju jasan početak, sredinu i kraj. Ne traže objašnjenja.Najsličnije su biranim narodnim pričama u starim antologijama. A narod je mudar, ma što o njemu pričali.

JEDINAC

Priča koju ću vam ispričati nije slična onoj koju sam čuo od Cvetka Vukčevića. Fakti su identični. Ako se ne varam i atmosfera To je za ovu i sve druge priče presudno. Vjerujem da ima poentu.

Godina je 1858. Lješanski bataljon čuva granicu na na Sitnici. Turska vojska s leđa udara na Crnogorce koji su 7.500 vojnika s Vojvodom Mirkom na čelu poslali da se na Grahovcu da tuku u boju koji će biti majka svih crnogorskih bojeva u drugoj polovini 19. vijeka. Gine sin jedinac Todora Vukčevića. Vaso. Imao je 23 godine.

Po tadašnjoj priči iskopala se kuća Todora Vukčevića. Sina je ožalio po crnogorskim običajima. Jedino što je za njega bilo izvjesno je teška starost. I Todor odluči da se ženi. Tražio je nekoga ko je dostojan njegovog imena i ko bi ga “pod starost pridržao”. U selu je bila jedna udovica. Mlada. Neđe su se sreli i Todor je pita: Bili ti mene uzela. Žena pristane. Rodila mu je pet sinova. Tura, Joka, Mila, Sava i Anta. Prvjenac, Turo, umire. Joko, Milo, Savo i Anto ostavili su široko potomstvo koje životom i djelom služi na ponos cijeloj Crnoj Gori. Todor je živio 100 godina.

Izdanak te loze, bogate uglednim advokatima, pravnicima, prosvjetnim ljekarima, zdravstvenim radnicima je i velemajstor šahovske kompozicije Milan Radojev Vukčević. Dobio je nedavno je svoju ulicu u Podgorici. Priča o njemu i njegovom ocu je čudesna.

OTAC

Radoje Vukčević je bio čuveni advokat. Rođen je u Draževini. Najmlađi dobrovoljac u crnogorskoj vojsci na opsadi Skadra. Imao je 12 godina. Desno oko ostavio je na žici oko Bardanjolta. Uz svoje Vukčevića tukao se 1914. godina na Glasincu. Poslije je bio predsjednik studenstkog udruženja “Progres” koje je okupljalo mlade komuniste sa Beogradskog univerziteta. Završio je pravo na Kolumbija univerzitetu u SAD. Onda je počastvovan stipendijom Kraljevskog koledža u Londonu. Doktorirao je na Univezitetu Hajdelberg u Njermačkoj. Podgoričanke bi rekle: Da se smrzneš kad pomisliš što je taj čoek proša`.
No, to je tek početak...

Kao advokat, do 1938. godine branio je sve komunističke grupe pred sudovima. Puške, bombe, revolveri. Agenti provokatori. Režim koji njeguje drske i osorne. Režim koji insistira da se vlastima svi klanjaju. U takvoj atmosferi, na izborima u Crnoj Gori, 1927. godine, Radoje Vukčević bio je nosilac komunističke liste. Skrivao je Mustafu Golubića. Skrivao je funkcionera Kominterne Adolfa Muka. Zbog slanja dobrovoljaca iz Crne Gore u Španiju uhapšen je 1937. godine. Od komunista se, izuzimajući odbrane crnogorskih studenata pred sudovima, distancira 1938. godine. Zahvalio se na pozivu Kominterne da dođe u Moskvu i sačuvao glavu na ramenima. Kad je već u Draževinu donio sa Bardanjalta i Glasinca preskupa je bila da bi s zaglavio u sovjetskim kazamatima.

Za sve vrijeme aktivizma u komunističkom pokretu Radoje Vukčević bio je zastupnik ili pravni savjetnik njemačkih kompanija Simens, Krup, AEG, Šunker...Nakupio je golemo blago!

Tokom okupacije hapsio ga je Gestapo. Saslušavan je kao bivši komunista. Izvukao se. Čovjek s devet života!
Kao svi Crnogorci koji su se nagledali svijeta i Radoje Vukčević vidio je svoju Golgotu.

Amerikanci su ga angažovali da bude oficir za vezu sa Jugoslovenskom vojskom u otadžini. Dovoljno da mu komunisti poslije rata zabrane povratak u Jugoslaviju i konfiskuju svu njegovu, basnoslovno vrijednu imovinu.

Radoje je prvo bio emigrant u Kanadi. Izdržavao se radeći najteže fizičke poslove. Poslije je postao predavač na Univerzitetu u Alabami. Podržavao je srpsku emigraciju u SAD. Napisao je knjigu “Na strašnom sudu” u kojoj se bavi suđenjem pukovniku Dragoljubu Draži MIhailoviću.

Na kraju priče, godine 1960., našao se na listi ratnih zločinaca. Suđeno mu je u Beogradu. Umro je u San Francisku 1976. godine. Zaboravljen i svima tuđ. Nedavno je pominjan u serijalu priča o otimanju o milione iz ostavštine Stana Uskokovića. I to je sve.

SIN

Milan Vukčević je rođen je u Beogradu 1937. godine u nekoj od onih palata uz Ulicu Kneza Mihaila. Poslije Drugog svjetskog rata on i njegova mati nijesu mogli napustiti FNRJ. Gospođa Kristina Vukčević provela je 11 mjeseci u zarobljeništvu pod otužbom da je bila ratna profiterka. Nikad kao slobodna žena nije vidjela svijetla slobodnoga svijeta.

Dok majka robija, Milan Vukčević je samo dijete i ima 8 godina. Godinu dana kasnije objavio je prvu svoju kompoziciju problemskog šaha. Sa 15 godina je bez premca u Jugoslaviji. Osvojio je bronzanu medalju kao član reprezentacije Jugoslavije na Olimpijadi u Lajpcigu, 1963. Godine. Iste godine odlazi u SAD i započinje studije na Masačusetskom institutu za tehnologiju, privatnom istraživačkom univerzitetu iz Kembridža. Doktorirao je !967. na Kembridžu. Decenijama je radio kao istraživač u Dženeral elektriksu. Bio je jedan od četiri ključna čovjeka u naučnom lancu sa 120 hiljada zaposlenik. Jedini Crnogorac nominovan za Nobelovu nagradu u SAD i velemajstor šahovske kombinacije sa dvije zlatne medalje na ekipnim prvenstvima svijeta kao reprezentativac SAD. Umro je u Klivlendu od posljedica malignog tumora. Imao je 66 godine. Njegov sin je roker. Nikad nije bio u Draževini.

POENTA

Priča o dvojici Vukčevića, ocu i sinu, samo je u jedna od hiljadu priča kojima je slična. To je priča o sinovima crnogorskog krša koji su prešli dug put i nikad nijesu bili na strani neprijatelja koji su im razdirali zemlji a bilo im je suđeno. Radoju je presuđeno a Milanu suđeno da nosi teret strašne osude. Radoje je za sobom ostavio neke spise koji bi se mogli označiti kao književni pokušaj da sumira iskustvo svog života. U njima čitam da je za Crnom Gorom, bez obzira što je u njoj vidio, doživio, bez obzira na sve što je u njoj kazano o njemu, svo vrijeme čeznuo. Nikad se prema svom kršu odnosio podsmješljivo, drsko i odbojno, taj otmeni branilac crnogorskih komunista na sudu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nikad. Radoje, Milan i svo to široko potomstvo Todorovo. Nikad!

I da ne zaboravim da je početak cijele te priče pitanje koje je umoran i vremešan Crnogorac postavio mladoj udovici: Bili ti mene uzela?

Nema predaje. Kad su stvari od velike važnosti u pitanju nikad nije kasno.