Duško Kovačević

OSVRT

Pad države i čovjeka

Ovih dana opet čitam Braću Karamazove, taj veliki roman, a mnogi će reći i najveći roman svjetske književnosti. To danas radim iz zrele vizure, kao navodno svjestan i obrazovan čovjek, dok sam ga prvi put čitao u adolescenskoj dobi. Karamazovi su u stvari filozofsko-teološka drama, koja premeće i propituje probleme vjere, sumnje, ljubavi i razuma, ali propituje i porijeklo zla i patnje u svijetu (teodiceja).

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Posebno i naglašeno mjesto romana zauzimaju djeca koja su nevina i bezgrešna stradala, djeca koja su ubijena u bestijalnom piru zločinačkog uma, a Dostojevski se kroz lik Ivana Karamazova pita - kakav je to Bog koji dozvoljava takvu žrtvu i da li se u ubijanju čedne i naivne djece urušava koncept Boga i hrišćanstva?

Dok iščitavam tu duboko poniruću i mučnu raspravu, na umu su mi dva divna dječaka sa Cetinja. Zamišljam scenu u kojoj ih monstrum satire pred očima majke... Ubija i majku u pokušaju da ih životom zaštiti. Čak ni u romanu, u kojem Fjodor opisuje najbrutalnije primjere stradanja djece u Rusiji 19. vijeka, nema ovakve nečovječne i demonske scene.

U smislu prirode Boga i čovjeka mi ne možemo ništa popraviti - možemo da promišljamo i spekulišemo, ili da na ličnoj ravni pokušamo živjeti plemenitije i saosjećajnije. Ali država je mogla mnogo više uraditi da porodice pobijenih Cetinjana osjete makar djelić solidarnosti i kap melema na grdnoj i otvorenoj rani, dok se godišnjica masakra približava. Nigdje se nova vlast i nova država nisu tako bestidno obrukale kao pred tim unesrećenim i osakaćenim familijama. Tu ne mislim samo na neshvatljivu i bezosjećajnu pasivnost - niko nije podnio ostavku u danima nakon cetinjske apokalipse, niti je bilo onih koji su se osjetili odgovornim i postiđenim... I u takvom trenutku, u tragediji i traumi koje su neuporedive sa bilo čim što iskrsava i što nas zaokuplja u kolotečini naših dana, 'ljudi' su mislili na fotelje i prinadležnosti. Ali to je opet čovjek pada i dekadencije, čovjek ništavila i nihilizma, o kojem je tako opsesivno razmišljao Dostojevski.