Miodrag Lekić

OSVRT

Demokratska ili servilna svijest

Poziv za raspravu na temu "Amerika, trenutak izbora!" a povodom knjige naslovljene "Imperija u traženju balansa". Tamo će se detaljno raspravljati o sadržaju, porukama i razmisljanjima autora knjige

Пише: Miodrag Lekić Види све колумне

Raspravljaće se o ozbiljno poremećenom i riskantnom međunarodnom trenutku, SAD, Evropi, posebno u kontekstu rata u Ukrajini i potrebi ipak nekog mirovnog rješenja. Naravno i o predstojećim duelu za predsjednika države, izneđu Bajdena i Trampa.

I same korice knjige imaju svoje provokativne poruke.

U kraćoj, uvodnoj prezentaciji citirana je rečenica iz knjige, zapravo "Njujork tajmsa", poznatog autora Fridmana:

"SAD je lav čija rika više ne straši mnogo". (America un vecchio leone il cui ruggito fa meno paura). 

Gdje se ovo dešava? Ko organizuje ovakav skup? Da li tu ima i upliva hibridnog i malignog uticaja..? A onda ovdje alarm, gotovo u obliku pavlovljevog refleksa - da li neko ovdje pokušava da zaustavi zaglušujuće ćutanje u javnom životu o međunarodnim temama, koje se tiču građana i predmet su njihovog interesovanja?

Da konačno smirim situaciju i mnoge pojedince i grupe, tragače za malignim uticajima.

Da počnem od najvažnijeg objasnjenja: prezentacija knjige i rasprava se ne dešava u Crnoj Gori. Sve se dešava u zemlji NATO, članici te vojne organizacije od njenog osnivanja. Skup se odrzava u Rimu, u Američkom kulturnom centru. U toku sam, jer sam putem mejla redovno i u dužem vremenskom periodu obavještavan i pozvan na slične rasprave u tom Centru.

Između ostalog, i kao dugogodisnji gost, učesnik i saradnik poznatih institucija i časopisa iz međunarodnih odnosa - IAI, ISPI, LIMES...

Moram reći da odlasci u Američki centar u Rimu imaju višestruke efekte, prije svega kvalitetnim i aktuelnim sadržajima rasprava, ali i one kulturno istorijskog i estetskog karaktera. Naime, Američki centar u Rimu smješten u fantasticnom ambijentu stare rimske palate, u ulici Michelangelo Gaetani. Hajde, kada sam već krenuo naširoko, da kažem da se radi o maloj ulici divnog rimskog kvarta gdje se nalazio onaj automobil Reno 4 s ubijenim italijanskom premijerom Aldom Morom 1979. godine. 

Vraćam se ovim improvizovanim redovima na Fejsbuku, osnovnoj temi dakle - u čemu je razlika između ovih mjesta slobodne razmjene mišljenja, kao što je Američki centar studija u Rimu i ovdašnjeg, crnogorskog prostora, nadgledanog, stranim i unutrašnjim stražarima različitog tipa.

Koji ponekad liči na dio preciznog mehanizma autokolonijalne stvarnosti i svijesti.

Po cjenu ponižavanja zemlje i njenih građana. Dakle, Crnu Goru koju inače u dužem periodu "najviše vole" upravo nosioci njene istorijske degradacije. Očigledno, imamo dvije stvarnosti i stanja svijesti.

S jedne strane, slobodne, javne rasprave o savremenom svijetu, od dramatične međunarodne krize do mogućeg načinu zaustavljanja današnjih ratnih požara. I s duge strane ovdje zaglušujiće ćutanje o svemu tome.

Radi se o još jednoj potvrdi razlike između slobodne demokratije (razumije se, i sa svojim slabostima koje se tamo i ne kriju) i ovdašnjeg provincijskog samoponištavanja dobrim dijelom kontrolisane zemlje koja se nepotrebno krije, uz geslo "ima ko da o tome misli". Pa i kada ponekad ovdje treba sastavljati vladu.

O ratu u Ukrajini i Palestini se na Zapadu raspravlja, dakako i kritički, pa i s neprijatnim istinama. Tako se mnogo korisnog i autonomnog može pročitati u Njujrok tajmsu, Forin afersu, Le mondu, Corijeru...

Ovdje mnogo teže jer preovlađuje servilizam, uz poneki izuzetak.

Radi se o zadatom ili samoprojektovanom interesu da se ne talasa, zapravo da se ne naljute stvarne i ponekad samoformirane gazde. Rijetki članci ovdje o savremenom svijetu, Ukrajini, Palestini, međunarodnim sudovima, Crnoj Gori u svemu tome, se u crnogorskoj štampi pojavljuju uglavnom s autorima iz drugih sredina.

Utisak je - i evo još jednog paradoksa - da nas ovdje sovjetsko kominternovskim metodama, ne samo brane od Rusije i njenog uticaja, već i od slobode informacija, otvorenog razgovora, prava na mišljenje, pa i različitog. 

Pred teškim i često nepoznatim izazovima svijeta čiji smo dio građani zaslužuju prave informacije i pravo na mišljenje. Bez etiketiranja i uniformnosti mišljenja kao bitne pretpostavke stvaranja demokratske kolektivne samosvijesti. Naravno i isključivo, u interesu zemlje i njenih građana.

Tako će nas, čini se, i više cjeniti naši partneri.

Tekst je preuzet sa Fejsbuka

(Autor je bivši ministar inostranih poslova i ambasador)