dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film "Pet minuta raja"

Radnja se događa u nacističkoj Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, a protagonisti su dva zatvorenika koncentracionog logora koje vlasti, ne želeći riskirati živote svojih ljudi, šalju da demontiraju neeksplodirane bombe nakon savezničkog bombardovanja, a pri čemu oni počinju uživati u kratkim trenucima slobode od svojih mučitelja.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

 U filmu »Pet minuta raja« Igor Pretnar ispoljio je daleko sigurniji, inventivniji i određeniji izraz — za Lucijana i Štefana, zatočenike iz Nebeskog odreda, ulazak u kuću njemačkog generala, gdje treba demontirati jednu zaostalu avionsku bombu, predstavlja trenutak u kome se cio život iskazuje kao apsurd. Saznanje da je bombu nemoguće demontirati konfrontira ih sa smrću, a od odnosa sa predmetima, reditelj gradi stanje svijesti u kome akteri otkrivaju sebe.

To su dva različita temperamenta — jedan impulsivniji i osjećajniji, drugi smireniji i ciničniji. Prostrana generalska vila stvara privid — oko kuće su stražari a unutra, zaustavljena na stepeništu, nalazi se velika neeksplodirana bomba. Lucijan i Štefan mogu o stvarnosti i slobodi samo da sanjaju kao o nečem što je daleko izvan njih i što im odavno ne pripada. Unutrašnju tjeskobu pretvaraju u svojih pet minuta raja i zabavljaju se običnim stvarima.

Prepuštaju se zadovoljstvima, vesele, kupaju, a zatim prave scenu sa generalovim odlikovanjima. Jedan drugog ritualno nagrađuju za pasji život koji još uvijek živi vode, za drugarstvo koje pokazuju jedan prema drugom u ovim trenucima beznađa. Zatvorenici, lišeni svih drugih mogućnosti, upućeni jedan na drugog, pokazuju Ijudsku nepokornost i nepristajanje na poraz ni u skoroj smrti.

Pretnar je toliko lucidan i nadahnut da se situacija ne svodi na ogoljele filozofske primjese već se, sa iznošenjem tih elementarnih reakcija u prisustvu bombe kao nečeg drugog i zastrašujućeg dobija punoća kadrova i plastičnost cijle scene i sekvence koja predstavlja jednu od najfascinantnijih u cijelom filmu.Nije li to deskripcija izvjesnih konstatacija uzetih iz filozofije egzistencijalizma ili još određenije — treba li u svemu tome vidjeti tek samo recidiv onog što je tako briljantno iznosio Žan Pol Sartr u svojim dramskim tekstovima?

Pretnar je svoj film i koncipirao različito od onog što je viđeno u većini filmova koji se bave na bilo koji način tematikom rata, straha, borbe ili otpora. To samootkrivanje se potencira i saznanjem da je Štefan arhitekta a Lucijan mašinski inženjer i da su obojica cjelokupnim svojim shvatanjima i bićem bili čvrsto vezani za realnost i posmatranje onog što se zbiva oko njih.

Novi podsticaj za ovu igru je i u dolasku sobarice Lizete, mlade Francuskinje, takođe internirke, dodijeljene na službu tom ostarjelom, zaslužnom generalu. Uz sav rizik, vratila se u vilu da bi pokupila odlikovanja do kojih je generalu veoma stalo.

Nije iznenađena što ih vidi na zatvorenicima.

Pri tom je karakteristična i primjedba Lucijana koji kaže Štefanu da djevojka uopšte nije svjesna kako su oni teško i krvavo došli do tih odlikovanja! Međutim, Lizeta se ne povlači i pristaje na ovu igru iz koje je vjerovatniji izlazak u smrt nego slobodu. Njenim reakcijama Pretnar nastoji da izađe iz protivrječnosti koje su vidljive, tako da djevojka postaje pojam granice koja smrt odvaja od života, ono što im je potrebno da bi se osjećali kao Ijudi. Ovih pet minuta raja ne može da traje vječno — da li se predati očajanju ili pokušati ono što je nemoguće — da se izvuku iz opkoljene vile? Jedan od stražara je i dobroćudni Bečlija Gajbel, pa ga nije teško razoružati.

To očigledno nije dovoljno pa se Štefan i Lucijan nalaze u dilemi da li ga ubiti ili ne. Kod njega su našli dinamitni patron kojeg je lako privezati sa zapaljivim fitiljom uz bombu, a zatimi pokušati bjekstvo do skloništa. Prije nego što se to dogodi, slijedi scena : Razoružan i bespomoćni čovjek sve više postaje sam svjestan situacije u kojoj se nalazi i počinje da naglašava da je on tek mobilisan portir, koji nije kriv za njihovu situaciju.

Zar i on nije uvučen u rat koji nije njegov!? Lucijanu i Štefanu to nije dovoljno, pa ga optužujući više ubjeđuju da shvati da je i sam itekako kriv, kao što su krivi i oni i Lizeta. Ova rasprava se završava onom spornom konstatacijom: svi smo mi krivi za ovaj prokleti svijet. Ma kako svi ovi prizori bili užasavajući, između Štefana i Lizete javlja se prikrivena prisnost.

Ona se prelama između saosjećanja i Ijubavi, ne prihvataju mirenje sa smrću. To primećuje Lucijan i, svjestan da se ne mogu svi izvući iz pakla, prećutno pristaje na samožrtvovanje.

Izuzetne su njegove poslednje replike koje izmjenjuje sa esesovcem Mitkeom, strašnim krvnikom iz logora koji je sada savladan i bespomoćan, bez oružja i moći, bijedan, ispunjen strahom i očajanjem.

Svjestan je smrti koja će doći usled eksplozije bombe pa Lucijanove riječi djeluju i cinično ali i iskreno u isti mah: »Obojica ćemo letjeti u nebo. Kažeš da nemaš majke i da ti je država majka. Ona ćete brzo zaboraviti, dok će moja dugo mene oplakivati.« Na kraju će Lucijan bolno konstatovati da su obojica mogli da žive kao Ijudi. To je žrtva za spasenje Štefana i Lizete i jedna od važnih komponenti u stvaranju motiva za ovako komponovani film.

U »Pet minuta raja« insistiralo se na individualnosti i to u znatnoj mjeri Pretnar postiže. Polazište mu je smrt da bi preko nje došao do onog željenog, do slobode. Režija Igora Pretnara usmjerena je da upravo ovako neobične i uslovljene situacije dobiju svoju dramatičnost i ubjedljivost.

U svim onim efektnim scenama, ključnim po zbivanje, reditelj Pretnar i scenarista Vitomil Zupan uspjeli su da ostvare veze između aktera i njihovih ideja i shvatanja. Film »Pet minuta raja« svojim jezikom i novim pristupima čovjeku uticao je na podizanje kvaliteta jugoslovenskog filmskog izraza. Taj film ima svoj vlastiti život i vrjednosti zahvaIjujući kojima je Igor Pretnar postao jedna od najautoritativnijih ličnosti među jugoslovenskim filmskim stvaraocima. Zanimljivo je, da je Pretnar neko vrijeme bio učenik slavnog reditelja Sergeja Ejzenštajna.